Sarajevski medicinari,zlatna generacija

U Sarajevu je umrla profesor emeritus Medicinskog fakulteta, gospodja Viktorija Tomic. 

Vježbe iz anatomije. Sarajevski medicinski fakultet.  Šef najboljeg anatomskog instituta na Balkanu, profesor doktor Hajrudin Hadžiselimović. Bečki đak koji je uveo germansku disciplinu. Nije se smjelo kasniti ni minut, vrata su se pred nosom zatvarala i nije bilo pristupa. Pokojni Luka je u tome bio nemilosrdan.

 Bijeli mantili su morali biti snježno čisti, ako je nedostajalo samo jedno dugme student je odstranjivan sa vježbi.

Vježbaona se sastoji od dvadesetak mramornih stolova, na kojima leže preparirani leševi, ili preparirani dijelovi tijela. Na nekoliko stolova  ispreparirani posmrtni ostaci još nerođene djece.      Docent Drenka Šećerov nam je prijetila : “Deco, deco, pazite kako preparirate, dobićete fetus”! Naime ako bi neko prilikom prepariranja (traženja i odvajanja) nekog krvnog suda, presjekao istog, onda bi za kaznu išao na one male leševe (fetuse) , gdje bi se vrlo teško bilo šta ispreparirati.

Za razliku od studenta u bijelim mantilima, asistenti, profesori, paak i tehničko osoblje zaposleno na Institutu, svi su oni nosili crne mantile. Moralo se je sa respektom ophoditi prema posmrtnim ostatcima ljudi, koji su eto, doduše obično ne svojom voljom, nakon smrti dospjeli tu, da na njima uče budući doktori. Zbog toga je atmosfera u vježbaoni bila sterilna i hladna, nešto između mrtvačnice i hirurške sale. Asistenti su bili uzdržani, na distanci , atako i profesori. Najveći muk bi nastao kad bi se u sali pojavio profesor Hadžiselimović, nešto manji kada bi stigao docent Mirko Čuš, ili docent Savković. Sa asistentima Nedžadom (Gluhbegovićem ), Ratkom (Juričićem) ili sa asistentom Dilberović  je bilo malo lakše, kao i sa docenticom Šećerov.

A bila je jedna osoba s kojom je bilo najlakše i najljepše. Ona kao da se izdvajala iz te poprilično tmurne atmosfere cijelog instituta, odskakala je svojom ljepotom, svojom otvorenošću i nekom veselošću, da smo se i pitali da li je ona stvarno asistentica, ili je tu samo da bi slikala anatomske preparate.

Bila je to doktorica Viktorija Tomić. Ja je poznajem kao asistenticu i slikarku, jednu vedru osobu, koju sam nakon završetka studija nekako izgubi iz vida, a eto vidim da je postala profesorica, i da je bila veoma omiljena.

Profesorica Tomić je umrla prije nekoliko dana , odnijela je sa sobom jedan dio tog Instituta, gdje smo uz muku i veliki trud, uz anatomiju naučili da budemo tačni, uredni i pedantni.

Hvala profesorici, neka joj je laka sarajevska zemlja.

Eto, tako je to bilo nekad. Kako je sada, ne znam. Institut nosi ime  pokojnog (ili rahmetli) profesora :“prof. Hajrudin Hadžiselimović”, a kakvi su sadašnji profesori, nisu valjda ovakvi, gluho bilo, kako se može pročitati na ovom forumu: http://forum.djesi.ba/archive/index.php?t-8365.html   

U Sarajevu je u dubokoj starosti preminuo akademik prof.dr. Grujica Žarković. Bio je penzionisani profesor na predmetu Higijena i Socijalna medicina na sarajevskom Medicinskom fakultetu. Rijetka je osoba, čovjek  koji je gotovo 70 godina radio na dobrobit društva, bolesnih, na unaprijeđenju zdravlja i prevenciji bolesti. Nastupio je u veoma teškim poslijeratnim vremenima, kada je bilo veoma malo ljekara, u vrijeme opšte bijede i higijenske i socijalne zapuštenosti u BiH. Vrijeme kada su zemljom harale neishranjenost, tuberkuloza, sifilis, trahom, trbušni tifus, zarazna žutica, trihineloza itd., u vrijeme kada je vašljivost stanovništva, pogotovu u selima bila normalna stvar. U vrijeme kada se umiralo od danas bezazlenih infekcija kao naprimjer od upale pluća, i kada je smrtnost novorođenčadi bila strahovito česta.

Napisao je nebrojeni broj knjiga i naučnih i stručnih tekstova iz oblasti socijalne medicine i higijene, vodio mnogobrojne programe i međunarodne projekte koji su imali za cilj popravljanje zdravstvene situacije u BiH, odgojio generacije i generacije ljekara i specijalista, magistara i doktora nauka . Imao sam eto sreću da je i meni bio profesor.

Živio je skromno i zdravo, na način kako je podučavao narod kako se treba zdravo živjeti, pa je veoma dugo ostao mladalački vitalan, i dugo vremena se na ovaj ili onaj način bavio se svojom profesijom.

Profesor Zarkovic je bio redovni clana Akademije nauka i umjetnosti BiH, gdje je bio aktivan do posljednjih dana zivota. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941.

Pomen pokojnom profesoru su danas u “Oslobodjenju” , veoma emotivno, dali studenti medicine koji su je upisali još davne 1956. Takođe je i Ljekarska komora BiH uputila riječi velikog uvažavanja za pokojnog profesora i kolegu. Bilo je i kolega, pojedinaca, koji su se u novinama dirljivim riječima sjetili velikog profesora, kao naprimjer pomen koji je dao epidemiolog dr Kulenović.

Nedavno je u Sarajevu preminula doktorica Enisa Bašagić Knežić. Bila je specijalista internista, subspecijalizirala se za bubrežne bolesti, nefrolog. Prije penzionisanja bila je na čelu nefrološkog odjeljenja II Interne klinike Koševske bolnice.

Kao student medicine imao sam vježbe na odjeljenju koje je vodila Dr Enisa. Bilo je to za ono doba ( godine 1970) jedno veoma moderno odjeljenje u kome je radilo nekoliko eminentnih stručnjaka. Jedan od njih je pokojni profesor doktor Momir Macanović, koji je doktorirao u Londonu. Već u to doba na odjeljenju se radila biopsija bubrega, postojala je moderna dijagnostika i liječenje. Posebna pažnja je polagana proučavanju endemseke nefropatije, zagonetne bolesti bubrega ravničarskih posavskih krajeva Bosne. Na odjeljenju je radila dr Naida Brkić, ( koja je nažalost umrla mlada), inače ćerka tadašnjeg šefa Internih klinika prof.dr. Ibrahima Brkića. Šef Druge interne je u to vrijeme bio prof.dr. Zaim Filipović.

Doktorica Bašagić je imponirala svojim gospodskim, a istovremeno prijateljskim ponašanjem. Njena mirnoća i spokoj, način na koji je govorila, odavao je visoku intelektualku u svakom pogledu, i u pogledu znanja i u pogledu odgoja.

Inače je doktorica Enisa bila najmlađe dijete rahmetli Safvet bega Bašagića, velikog bošnjačkog i bosanskog pisca i intelektualca. Safvet beg je porijeklom od begovske porodice iz Nevesinja, koja se 1882 preselila u Sarajevo.

Prije četrdeset dana umrla je omiljena doktorica. Oslobođenje je bilo preplavljeno smrtovnicama velikog broja ljudi, uglavnom prijatelja, uglednih građana Sarajlija, koji žale za jednom danas tako rijetkom osobom, prije svega izvanredno dobrim čovjekom, a onda i vrsnom doktoricom, kojoj su se mnogi i poslije penzionisanja obraćali za savjet.  

U Sarajevu je u 83-oj godini preminuo prof.dr. Dževad Softić. Profesor Softić je bio jedan od pionira sarajevske ginekologije, i veoma je zaslužan za razvoj ginekološke struke u BiH. Mnoge kolege, ginekolozi, i danas mu zahvaljuju na nesebičnosti, i na sposobnosti da im prenese svoje ogromno znanje (vidi Oslobodjenje-smrtovnice ).

Profesor Softić je bio veoma staložen i strpljiv, imao je tako neko ugodno držanje u kontaktima, po čemu ga pamtim još iz studentskih dana. Mnogima ženama je spasio život, zahvaljujući svome temeljitom znanju i savjesnom pristupu oboljeloj osobi. Sahrana profesora Softića će se obaviti danas, 24-og septembra, na gradskom groblju Bare.

Preminula je Dr Dubravka Potkonjak. Još jedna osoba iz generacije veoma cijenjenih i uglednih naučnika i istraživača Medicinskog fakulteta u Sarajevu, iz njegovog zlatnog perioda, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dr Potkonjak je cijeli životni vijek provela na Farmakoloskom institutu pomenutog fakulteta, kao saradnica  svjetski poznatog naučnika prof. Pavao Šterna, a poslije u suradnji sa prof. Seidom Hukovićem. U to vrijeme na institutu se odvijala veoma intenzivna naučna djelatnost, te su publicirani radovi bili originalni u svijetu, naprimjer radovi o farmakologiji otrova pauka crne udovice.

Doktorica Potkonjak je bila primjer prave naučnice, koja se potpuno posvetila farmakološkim istraživanjima. Djelavala je kao tipična naučnica iz filmova, onako malo rastrešena, ali to joj je stajalo, bila je veoma prijatna i simpatična osoba.

Pomen u vidu čitulje (u Oslobodjenju) dali su studenti medicine, njene kolege, generacija 1956-1962, te ljekarska komora BiH. Medicinski fakultet, koliko sam ja vidio, se nije oglasio (neka me izvinu ako jesu), ali sam na nekim primjerima i ranije vidio da se lako zaboravljaju profesori prošlih generacija. Kao da medicina i nauka počinju od danas.

Zanimljivo je da postoje još dvije osobe sa istim imenom i prezimenom, jedna je neurolog u Zagrebu, a druga mikrobiolog u Novom Sadu.

U Lozani je, u 93-oj godini preminuo prof.dr.  Branislav Banić. Profesor Banić je bio hirurg – urolog., dugogodišnji šef odjeljenja Urologije, Klinike za Hirurgiju Kliničke bolnice Koševo u Sarajevu.

Profesora se sjećam kao jednog od plejade tadašnjih poznatih profesora sarajevske Hirurgije (na kojima je počivalo BH zdravstvo), između ostalih profesora Kovačevića, Zdravka Besarovića, Midhata Prcića, profesora Kafke, Kretića, Tvrtkovića, Drage Pšorna, i drugih. Kod profesora Banića sam imao čast polagati predmet hirurgija.

U Sarajevu je profesor Banić stanovao u Titovoj ulici, u stanu kod kina Romanija (Imperijal). Kod ulaza je stajala ploča, u vidu male firme, sa njegovim imenom i prezimenom, i specijalizacijom koju je obavljao. Sjećam se da se u to doba mogao sresti u Titovoj kako vodi velikog psa (ili dva istovremeno, ako se dobro sjećam).

Dugo vremena, nakon penzionisanja,  profesor Banić je živio sa svojom suprugom i djecom u Švajcarskoj, gdje je u dubokoj starosti i preminuo. Kremiranje posmrtnih ostataka će se obaviti u Lozani 10 jula u 16 sati.

Preneseno sa mog medicinskog bloga http://sarajdoktor.blogger.ba/

U Sarajevu je preminuo emeritus profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu Mladen Šćepović. Profesor Šćepović je, dok sam ja bio student, bio šef Katedre za Histologiju i embriologiju. Pamtim ga kao visokog koščatog čovjeka, koji je bio dobar predavač i realan ispitivač. Mislim da je on posljednji profesor iz jedne generacije kada je Medicinski fakultet u Sarajevu bio jedan od najboljih u Jugoslaviji, a studenti sa sarajevske medicine su imali otvorena vrata u svim evropsikm državama, pa i šire.

Da napomenem da su u isto vrijeme kad i profesor Šćepović bili profesori Hadžiselimović (Anatomija), Švob (Biologija) ,Nikulin ( Patologija), Gaon (Epidemiologija), Pšorn i Huković (Farmakologija), Ciglar (Fizijatrija), i niz drugih poznatih, posebno onih za kliničke predmete.   

Rijetko je je neki doktor bio srastao sa nekim gradom, i neki grad sa jednim doktorom, kao što je to slučaj doktora Dragutina Hlubne i grada Mostara. Doktor blagog osmjeha, doktor na biciklu, doktor koji je 55 godina radio u Mostaru, a prije toga radio u poznatoj očnoj klinici u Bernu, gdje je mogao da je htio i ostati. Ali stvarno i ostati, imaju pisani dokazi za to, a ne kao neki naši današnji doktori u BiH uzdižu svoju veličinu time kako su oni mogli otići gdje su htjeli, a nisu htjeli ostaviti svoj grad i svoj narod, a u stvari jedino tu gdje su mogu egzistirati i prosipati svoje finte neukom narodu, jer im nema ko reći kako malo znaju.

Jednom prilikom sam sjedio na svečanoj večeri povodom skupa BH oftalmologa u Mostaru, bilo je to mislim 1980-te, ili tu negjde. Sjedili smo u sali hotela Neretva, Dr Djoko Obućina i ja (ja sam bio na specijalizaciji), a iza nas za drugim stolom Prof. Dr. Zvonimir Pavišić, dugogodišnji predstojnik Očne klinike u Zagrebu i do njega Dr Dragutin Hlubna. U jednom momentu se začu strahoviti tresak i lomljava. Kad smo došli sebi vidjeli smo da se veliki stakleni luster sručio između našeg stola i onoga za kojim su sjedili dr Pavišić i dr Hlubna. Ja onako izletih: “Neće grom u koprivu!” , našto mi Djoko reče :”Kako  ćeš im tako reći?”

Umjesto da ja pišem prenijeću ovdje šta je povodom smrti dr Hlubne napisao Dr Hasan Čustović, petnaest godina poslije smrti Dr Hlubne. Tekst je prenešen iz časopisa “Most” 2001 godine http://www.most.ba/05152/100.htm

Dr. Hasan Čustović, oftamolog DOKTOR DRAGUTIN HLUBNA Sjećanje na velikana

Prije 15 godina, 27. juna 1986. godine, Mostar se oprostio od svog velikana, jednog od najeminentnijih uglednika mostarske i bosanskohercegovačke medicine, primariusa dr. Dragutina Hlubne. Rodio se 3. maja 1892. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Maturirao je 1912. godine. Studij medicine započeo je u Beču. 1914. godine je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i upućen na front u Galiciju, gdje je zarobljen od strane Rusa. U zarobljeništvu se dobrovoljno javlja u srpsku vojsku, u kojoj obavlja dužnost medicinara. Proživio je sve strahote rata na solunskom frontu i u Albaniji. Studij medicine nastavlja u Rimu, a zatim u Beču, gdje je 1923. godine diplomirao. Disertaciona radnja mu je bila "Etiologija kroničnog uveitisa". Sa liječničkom diplomom vraća se u rodni Mostar. Radi kratko vrijeme kao sanitetski oficir na aerodromu. Ubrzo iz Berna dobiva poziv da dođe na specijalizaciju, što, kao mladi liječnik, ne propušta. Oftamologiju specijalizira na Očnoj klinici u Bernu kod prof. dr. A. Siegrista. U godišnjem izvještaju Univerzitetske očne klinike iz Berna iz 1926. godine vidljivo je da se u grupi liječnika kojom rukovodi dr Hlubna (Oberartz) nalazi i kasnije svjetski čuveni profesor oftamologije Hans Goldman. Godine 1929. dr. Hlubna se vratio u Jugoslaviju sa uvjerenjem prof. A. Siegrista, direktora Univerzitetske očne klinike u Bernu, čiji prijevod doslovce glasi: gospodin dr Hlubna je bio više godina moj vjeran, savjestan i ispravan asistent i to od juna 1922. do marta 1923., radio je kao dobrovoljni liječnik, a od oktobra 1923. godine do oktobra 1925. godine kao plaćeni asistent te od oktobra 1925. godine do oktobra 1927. godine kao šef ljekara (Oberartz). Gospodin dr Hlubna pokazao se za čitavo to vrijeme kao ljubazan, vrijedan i vrlo revnostan asistent. Dok je bio asistent stekao je mnogo znanja na teoretskom kao i praktičnom polju okulistike, te ga sa punom savješću mogu preporučiti za šefa jedne velike očne klinike. Mi smo u Bernu vrlo nerado otpustili dr Hlubnu. Mi ostajemo i dalje veliki prijatelji i privrženici, isto kao što smo mu zahvalni za pomoć, koju nam je uvijek pokazivao. Za budući rad u domovini neka ga prate najbolje želje. Slične ocjene o stečenom praktičnom i teoretskom znanju, koje je pokazao na klinici za kirurške bolesti za dr. Hlubnu dao je prof dr. F. Quervain, na kojoj je također u Bernu dr. Hlubna proveo dvije godine.

Dr Dragutin Hlubna sa saradnicima i prijateljima

I pored ovako visokih i najvećih ocjena njegova stručnog rada na klinikama u Švicarskoj dr. Hlubna se 1930. godine vraća u rodni Mostar, u njegove toliko voljene donje cerničke sokake. Obavljao je niz dužnosti u Mostaru. Počeo je da radi kao gradski liječnik, liječnik u školskoj poliklinici, da bi kasnije prešao na rad na kirurškom odjeljenju bolnice. Bio je mentor - učitelj u mnogim medicinskim vještinama, bilo u konzervativnoj medicini, bilo u operativnim zahvatima, koje je sa velikim iskustvom vrlo vješto izvodio. Radio je operativne zahvate iz domena opće kirurgije, porodništva, ginekologije, pa čak nekad iz otologije. 1931. godine dr. Hlubna je postavljen na dužnost šefa očnog odjeljenja bolnice u Mostaru. Ovu dužnost je obavljao neprekidno do 1979. godine. Na svoj zahtjev nastavio je aktivno raditi na očnom odjeljenju sve do maja 1986. godine. Posljednji operativni zahvat učinio je 4.3.1986. godine. U oblasti oftalmologije posebno je spretno obavljao plastične operativne zahvate na očnim vjeđama, licu i suznim kanalima, a bio je vrlo vješt u operacijama sive mrene i stanja povišenog očnog tlaka - glaucoma. Vjerovao je u mlade snage, bio izrazito naklonjen da prihvati sve konstruktivne prijedloge mladih saradnika u modernizaciji liječenja. Nije priznavao "sukob generacija". Nije se nikad pozivao na svoje godine i svoje iskustvo. Bio je čovjek širokog srca, blage naravi, inteligentan, obrazovan i vrlo skroman. Izrazito pozitivnim primjerom učio je generacije saradnika, a posebno kolege, o stavovima prema profesiji i ljudima. Svojim Mostarcima je u toku 2. svjetskog rata bio "doktor za sve", pa su mu se u svakom trenutku mogli obratiti za ljudsku i liječničku pomoć. Mnogobrojna su priznanja, koja je dobio za svoj pregalački rad. Rodni grad ga je odlikovao nagradama "14. februar", a 1982. godine je dobio nagradu ZAVNOBiH-a. Bio je nosilac Albanske spomenice, Ordena rada sa crvenom zastavom i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Sva ova priznanja prokomentirao je ovim riječima: "Činio sam samo svoju dužnost, ono što sam smatrao da treba da radim, ono za šta sam se opredijelio. Nisam smatrao da činim nešto naročito. Nisam mogao drugačije. Radio sam i radit ću do posljednjeg dana svog života, uvijek ono što mi nalaže savjest ljekara, što od mene traži moj narod."

Orto je na latinskom ispravno, pravo, normalno. Tako je ortoptika grana oftalmologije koja gleda da ljudi imaju oči koje gledaju pravo, da nisu herave, škiljave, razrooke, što reko naš narod (narodi). Ortopedija je ogromna grana medicine koja je izgleda nastala od ispravljanja krivog stopala. Stopalo se zove na latinskom pes (gen.pedis). deformiteti stopala su tako česti da je po njima cijela velika grana medicine dobila naziv ortopedija. Ortopedi ne ispravljaju samo kriva stopala, nego sve što je krivo u čovjeku, a odnosi se na koštani, vezivni i mišićni sistem. Pored stopala najviše ima deformiteta kičme (kifoza, lordoza, skolioza itd), pa nogu (o noge, x noge), pa ruku i šake, itd. Ortopedija je usko vezana sa traumatologijom, jer deformiteti često nastaju poslije trauma, lomova kostiju, itd. Traumatolozi operišu na vruće, spašavaju često život, a ortopedi onda na hladno gledaju da poprave posljedice traume. Često su traumatolozi istovremeno i ortopedi, i obratno.

U Sarajevu je dok sam ja studirao u okviru Hirurgije u staroj zgradi u kojoj je još i danas hirurgija ( ne znam ni koliko joj je više godina) u prizemlju jednog krila bilo odjeljenje Ortopedija. Na čelu odjela je bio profesor  Pšorn. Tu je radio i njegov brat, kao doktor. Imena mu se ne mogu sjetiti. Sjećam se i Mostarca profesora Milićevića.

 Hitna pomoć za traumatizirane je bila preko puta glavne zgrade Hirurgije u drugoj maloj zgradi, gdje je danas abdominalna hirurgija. U prizemlju je bila ambulanta za prijem sa prostorijom za gipsanje, a na dva gornja sprata su ležali polomljeni pacijenti. Tu je bila Traumatologija. Ljekarska soba je bila na prvom spratu u ravni ulice, a ambulanta je bila ispod ulice i njoj se prilazilo posebnim odvojkom puta. Iako pamtim neka lica doktora na traumatologiji, slabo se mogu sjetiti kojeg imena.  Bio je tu Dr Anđelić, dr Vranić (kasnije profesor i šef nove Traume), bilo ih je dosta. Ne znam da li je Ortopedija i Traumatologija bila jedno odjeljenje i jesu li imali jednog šefa profesora Pšorna.

Negdje početkom osamdesetih, od samodoprinosa Sarajlija, mislim, napravljene su nove zgrade Traumatologije (kod mrtvačnice – gluho bilo), odnosno Ortopedije (na vrhu bolnice Koševo iznad bivše Prve Interne).  U zgradi Traumatologije bila je na jednom spratu i Plastična Hirurgija, koju je vodio pokojni profesor Starović. Zgrada je bila super moderna, sa vrlo lijepo izgrađenim pristupom za kola, neposredno kod donje kapije bolnice. U toku rata na prvi sprat je preselila Očna klinika,. A u njene prostorije smještena je Ginekologija i porodiljstvo, čija je zgrada na Jezeru stradala i postala neupotrebljiva. Prije nekoliko godina u prizemljuje Traumatologije je ponovo otvoren Urgentni traumatološki centar.

Dok je Traumatologija sama od sebe nekako brzo propala (više gospodara), zgrada Ortopedije je dobro održavana i sačuvana. Na nekoliko spratova ima nekoliko različitih odjeljenja, kadrovski je dobro popunjena. Na redu je smjena generacija, jer dr Lazović, dr Jerlagić, Dr Dizdar, Dr Masak, Dr Kulenović, Dr Javorić itd, doktori rođeni u baby bum periodu, za nekoliko godina odlaze u penziju. Trenutno dr Ismet Gavrankapetanović, doktor srednje generacije, dobro vodi kliniku i pokušava je podmladiti dobrim kadrovima.

Meni je kao studentu ostao u sjećanju dr Pšorn, ne profesor, nego njegov brat, koji je izgledao stariji od profesora, a bio je asistent. Održavao je vježbe u jednoj sobi među onim ortopedskim pomagalima, nekim štakama, vještačkim ramenima i ne znam čemu sve još. Pušio je dok je držao vježbe, što je danas nezmislivo.

U Sarajevu je bilo, a i danas ima (na Mejtašu) dobro preduzeće za izradu ortopedskih pomagala, zvalo se Neretva . Tu su se uglavnom na socijalni recept dobijale štake, cipele po mjeri, i druga ortopedska pomagala.