Sarajevski medicinari,zlatna generacija

Ovo je blog bivsih studenata, a sada postarijih doktora medicine. Blog uredjuje mr.med.sci.,dr med.sci.Cengic dr Ferid. Adresa za korespondenciju: letecihol@gmail.com


15.03.2016.

In memoriam: Prof.Dr. Ratko Juričić (1942-2016)

Jutros me zatekla tužna vijest da je preminuo kolega Ratko Juričić. Bio mi je asistent na Anatomiji, na početku studija medicine, krajem šezdesetih godina, skupa sa dr Dilberović. Već tada sam ga zapamtio kao izuzetno korektnog i stručnog asistenta.

Kada je postao hirug (abdominalni hirurg) imao sam povremeno stručne kontakte, i uvijek me je fasciniralo njegovo mirno, korektno i stručno ophođenje. Za razliku od mnogih kolega, posebno hirurga, koji su nastupali sa visine, i bili odbojni, Ratko je uvijek bio veoma prisan i čovjek se mogao osloniti na njegovu pomoć, kao da je od nekog najbližeg. Ostao je takav i kada je postao profesor na sarajevskom Medicinskom fakultetu.

Posljednji put sam ga sreo prije sedam-osam godina, kada je otišao u penziju. Rekao mi je da radi kao profesor na Univerzitetu u Travniku, da mora nešto da radi, da mu je veoma teško da sjedi kod kuće.

Ratko je bio primjer dobrog čovjeka i civiliziranog doktora, onakvog kakvi bi svi trebali da budu.

Neka mu je slava i hvala, i laka bosanska zemlja.   

11.04.2013.

In memoriam: Doc. Dr Zrinka Vidović rođ Žeger

U Sarajevu je umrla doktorica Zrinka Vidović. Bila je patolog Instituta za Patologiju Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Za vrijeme mog studiranja doktorica Zrinka je bila asistent. Bila je pojam gospođe, jedne odmjerene dame plemićkog držanja. Istovremeno je bila i na potrebnoj distanci, a Ii pristupačna za sve stručne savjete i uputstva.

Mislim da je doktorica Zdenka jedna od posljednjih članova jednog izvanrednog kolektiva koji je vodio pokojni profesor Nikulin, gdje je tada bio i pokojni rano preminuli profesor Tomić, te asistent (kasnije profesor) Pavle Plamenac, te tragično preminuli profesor (tada takođe asistent) Ivan Selak, i još par asistenata kojima sam zaboravio imena.

Upečatljivo je koliko je dato smrtovnica pokojnoj  od clanova familije (posebno nekoliko unucadi), prijatelja, komsija, kolega.

Neka je slava i hvala i laka bosanska zemlja doktorici Zdenki.

05.01.2013.

In memoriam : Dr Mirsad Ibiševiċ, doktor iz nekog idealnog svijeta

 

U Sarajevu je prvog dana nove godine u 61-toj godini iznenada preminuo oftalmolog dr Mirsad Ibiševiċ.

Bio mi je dugo godina kolega na Očnoj klinici, dok nas sudbina krajem rata nije udaljila. Mirsad se nakon nekoliko godina boravka u Americi vratio na Kliniku i tamo predano radi sve do kobnog prvog dana 2013. Susretao sam se sa njim za vrijeme mojih boravaka u Sarajevu. Ovih dana dosta razmišljam o njemu i njegovom kratkom životnom putu. Pri tome ne mogu da ne potegnem i neka egzistencijalna i  filozofska pitanja svrhe čovjekovog bitisanja na ovome, za mene jedino postojecem svijetu. Nije čudo međutim da najveċi broj ljudi vjeruje u postojanje mesija i svetaca. Takva vjerovanja opravdavam ako sagledam život ovog čovjeka.

Današnje vrijeme divljeg kapitalizma i filozofije masovne gramzivosti, otimanja i beskrajnog  bogaċenja  nije mimoišlo ni ljekarsku profesiju.Veċina doktora u Sarajevu radi za evropske uslove za smješno malu platu. Valjda je to razlog, da ako se nađu u poziciji da mogu uzimati na crno, mnogi to i rade. Oni koji su u moguċnosti često štede sebe dok su u državnoj službi, a naručuju i trude se oko pacijenata kada im dođu privatno. U društvu u kome je moral postao misaona imenica, svako onaj ko radi bez para i ne grabi kad može, smatra se da nije dobar sam sa sobom.

E pokojni Mirsad je bio jedan od rijetkih takvih. Ustvario bio je sasvim običan, jer bi takav trebao da bude svaki doktor u jednom normalnom društvu. Ali pošto je riječ o nenormalnom društvu (da se ogradim da Bosna nije izuzetak), ispada je doktor Mirsad bio sasvim neobičan doktor, za mnoge i nenormalan doktor. Za svoje pacijente je međutim bio normalan, da normalniji ne može biti. Idealan doktor. Ko na sebi osjeti strahote bolesti, zna najbolje kakav doktor treba da ga liječi.

Iz porodice je ponio manire finog ponašanja i beskrajne pristojnosti. Uvijek besprijekorno čista košulja i kravata, čak i kad bi ga u dva sata noċu u dežuri probudili, često zbog nevažne stvari, nije se nikad ljutio.

U ratu je odlazio u konzilijarne preglede na druge klinike kad je gruhalo po bolnici, kad je glava bila u torbi, i kad niko drugi ne bi izlazio.  Beskrajno strpljivo je na svom odjeljenju .njegovao povrijeđene. Iza rata je isto tako nastavio sa onima koji su imali posljedice ratnih povreda, ali i sa novooboljelim i povrijeđenim. Nije gledao na radno vrijeme i radio je duplo više nego što je trebao.

Kada je prije dvije godine bio zbog srčanih smetnji u bolnici, činilo se da ċe prestati sa samouništavanjem, i da ċe se više posvetiti sebi i svojima. Međutim Mirsad nije znao drugačije živjeti.

Postao je i najbolji reprezentant svoje klinike van naše zemlje, jer je na odličnom engleskom prezentirao radove i u najudaljenijim gradovima svijeta. Pripremio je ogromnu pisanu i foto građu za izdavanje velike knjige iz oftalmologije. Tražio je da mu budem recenzent, što sam rado prihvatio. Ali u praksi, i u našim uslovima, bilo je nemoguċe naċi novac da se tako nešto izda.

I u privatnom životu je bila ista stvar. Pored svog djeteta prihvatio je i djecu drugog oca i odgajao ih kao svoju. Nije imao druge imovine osim one neophodne za život. Sve svoje je davao drugima. Kada mi je jednom trebalo auto da odem na odmor (jer se moje pokvarilo) dao mi je svoje auto da ga besplatno koristim petnaest dana.

Jednom riječju Mirsad nije bio za ovu našu sredinu, bio je daleko iznad. A takvi ne mogu u njoj dugo ni opstati. To su ljudi došli iz nekog boljeg svijeta, probali da poprave ovaj, pokazali kako to treba raditi, i vratili se odakle su i došli.

Mi ostajemo ovdje još neko vrijeme. Dobro bi bilo da pokupimo bar malo od  Mirsadove životne filozofije . Svima koji su ga poznavali ostaċe kao svijetao primjer kakav treba da bude čovjek i ljekar. A to smo izgleda zaboravili.

01.08.2012.

Prof.dr. Albert Musafija

U Americi (Corvallis- Oregon) je u dubokoj starosti preminuo poznati sarajevski ljekar, doktor nauka, primarijus i profesor med. fakulteta, dr Albert Musafija.
Na jednom skupu nedavno, bas smo se pitali, da li je ziv, i gdje se nalazi cijenjeni lijecnik? Pricalo se da je jedno vrijeme bio u Izraelu. Eto, nazalost, stize losa vijest o njemu.
Profesor Musafija je pionir nuklearne medicine u BiH. Radio je na Prvoj Internoj, na odjelu Nuklearne medicine. Mnogobrojni pacijenti, medju ostalima oni  sa bolestima stitaste zlijezde, sjecaju se ovog mirnog i gospodstvenog, dostojanstvenog covjeka, koji je jos prije tri decenije suvereno vladao svim tada relevantnim metodama dijagnostike i terapije pomocu nuklearnih izotopa, te scintigrafije organa.
Odlaskom profesora Musafije, otisao je i jos jedan ljekar iz vremena zlatnog doba Sarajeva i njegove medicine.
Neka mu je vjecna slava i hvala!

18.10.2011.

In memoriam: Prof Dr Viktorija Tomić – sjedinila anatomiju i slikarstvo

U Sarajevu je umrla profesor emeritus Medicinskog fakulteta, gospodja Viktorija Tomic. 

Vraćam svoje misli daleko, daleko, nekih četrdeset i više godina unazad.

Vježbe iz anatomije. Sarajevski medicinski fakultet.  Šef najboljeg anatomskog instituta na Balkanu, profesor doktor Hajrudin Hadžiselimović. Bečki đak koji je uveo germansku disciplinu. Nije se smjelo kasniti ni minut, vrata su se pred nosom zatvarala i nije bilo pristupa. Pokojni Luka je u tome bio nemilosrdan.

 Bijeli mantili su morali biti snježno čisti, ako je nedostajalo samo jedno dugme student je odstranjivan sa vježbi.

Vježbaona se sastoji od dvadesetak mramornih stolova, na kojima leže preparirani leševi, ili preparirani dijelovi tijela. Na nekoliko stolova  ispreparirani posmrtni ostaci još nerođene djece.      Docent Drenka Šećerov nam je prijetila : “Deco, deco, pazite kako preparirate, dobićete fetus”! Naime ako bi neko prilikom prepariranja (traženja i odvajanja) nekog krvnog suda, presjekao istog, onda bi za kaznu išao na one male leševe (fetuse) , gdje bi se vrlo teško bilo šta ispreparirati.

Za razliku od studenta u bijelim mantilima, asistenti, profesori, paak i tehničko osoblje zaposleno na Institutu, svi su oni nosili crne mantile. Moralo se je sa respektom ophoditi prema posmrtnim ostatcima ljudi, koji su eto, doduše obično ne svojom voljom, nakon smrti dospjeli tu, da na njima uče budući doktori. Zbog toga je atmosfera u vježbaoni bila sterilna i hladna, nešto između mrtvačnice i hirurške sale. Asistenti su bili uzdržani, na distanci , atako i profesori. Najveći muk bi nastao kad bi se u sali pojavio profesor Hadžiselimović, nešto manji kada bi stigao docent Mirko Čuš, ili docent Savković. Sa asistentima Nedžadom (Gluhbegovićem ), Ratkom (Juričićem) ili sa asistentom Dilberović  je bilo malo lakše, kao i sa docenticom Šećerov.

A bila je jedna osoba s kojom je bilo najlakše i najljepše. Ona kao da se izdvajala iz te poprilično tmurne atmosfere cijelog instituta, odskakala je svojom ljepotom, svojom otvorenošću i nekom veselošću, da smo se i pitali da li je ona stvarno asistentica, ili je tu samo da bi slikala anatomske preparate.

Bila je to doktorica Viktorija Tomić. Ja je poznajem kao asistenticu i slikarku, jednu vedru osobu, koju sam nakon završetka studija nekako izgubi iz vida, a eto vidim da je postala profesorica, i da je bila veoma omiljena.

Profesorica Tomić je umrla prije nekoliko dana , odnijela je sa sobom jedan dio tog Instituta, gdje smo uz muku i veliki trud, uz anatomiju naučili da budemo tačni, uredni i pedantni.

Hvala profesorici, neka joj je laka sarajevska zemlja.

Eto, tako je to bilo nekad. Kako je sada, ne znam. Institut nosi ime  pokojnog (ili rahmetli) profesora :“prof. Hajrudin Hadžiselimović”, a kakvi su sadašnji profesori, nisu valjda ovakvi, gluho bilo, kako se može pročitati na ovom forumu: http://forum.djesi.ba/archive/index.php?t-8365.html   

08.03.2011.

Iz zlatne generacije: Dr Pasko Dedic, kardiolog

   
 

Dr Pasko Dedic, MD, AMC, FRACP, FESC - Cardiologist

Pasko is a cardiologist at CVS and currently is involved in clinical consultations, cardiac catheterisation and non-invasive testing.

Pasko graduated from the University of Sarajevo School of Medicine and completed his residency in the Emergency Department University of Sarajevo and then Cardiac Intensive Care Unit in Belgrade. Pasko completed his Fellowship in Invasive Cardiology at Institute of Cardiovascular Disease in Sremska Kamenica and then at the Rudolf Virchow Clinic in Berlin. After returning to work as Cardiologist at University of Sarajevo for two, he returned to Berlin and then Neuruppin to work in invasive cardiology.  Pasko made the decision to move to Australia and completed the Australian Medical Council, Overseas Trained Specialist programme and has become a Fellow of the Australasian College of Physicians.    

Pasko has been busy studying for many years, but enjoys spending time with his family in his limited spare time.

05.10.2010.

Akademik profesor dr Grujica Žarković



 

U Sarajevu je u dubokoj starosti preminuo akademik prof.dr. Grujica Žarković. Bio je penzionisani profesor na predmetu Higijena i Socijalna medicina na sarajevskom Medicinskom fakultetu. Rijetka je osoba, čovjek  koji je gotovo 70 godina radio na dobrobit društva, bolesnih, na unaprijeđenju zdravlja i prevenciji bolesti. Nastupio je u veoma teškim poslijeratnim vremenima, kada je bilo veoma malo ljekara, u vrijeme opšte bijede i higijenske i socijalne zapuštenosti u BiH. Vrijeme kada su zemljom harale neishranjenost, tuberkuloza, sifilis, trahom, trbušni tifus, zarazna žutica, trihineloza itd., u vrijeme kada je vašljivost stanovništva, pogotovu u selima bila normalna stvar. U vrijeme kada se umiralo od danas bezazlenih infekcija kao naprimjer od upale pluća, i kada je smrtnost novorođenčadi bila strahovito česta.

Napisao je nebrojeni broj knjiga i naučnih i stručnih tekstova iz oblasti socijalne medicine i higijene, vodio mnogobrojne programe i međunarodne projekte koji su imali za cilj popravljanje zdravstvene situacije u BiH, odgojio generacije i generacije ljekara i specijalista, magistara i doktora nauka . Imao sam eto sreću da je i meni bio profesor.

Živio je skromno i zdravo, na način kako je podučavao narod kako se treba zdravo živjeti, pa je veoma dugo ostao mladalački vitalan, i dugo vremena se na ovaj ili onaj način bavio se svojom profesijom.

Profesor Zarkovic je bio redovni clana Akademije nauka i umjetnosti BiH, gdje je bio aktivan do posljednjih dana zivota. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941.

Pomen pokojnom profesoru su danas u “Oslobodjenju” , veoma emotivno, dali studenti medicine koji su je upisali još davne 1956. Takođe je i Ljekarska komora BiH uputila riječi velikog uvažavanja za pokojnog profesora i kolegu. Bilo je i kolega, pojedinaca, koji su se u novinama dirljivim riječima sjetili velikog profesora, kao naprimjer pomen koji je dao epidemiolog dr Kulenović.

 

30.08.2010.

In memoriam : Dr Enisa Bašagić Knežić (1922-2010)

Nedavno je u Sarajevu preminula doktorica Enisa Bašagić Knežić. Bila je specijalista internista, subspecijalizirala se za bubrežne bolesti, nefrolog. Prije penzionisanja bila je na čelu nefrološkog odjeljenja II Interne klinike Koševske bolnice.

Kao student medicine imao sam vježbe na odjeljenju koje je vodila Dr Enisa. Bilo je to za ono doba ( godine 1970) jedno veoma moderno odjeljenje u kome je radilo nekoliko eminentnih stručnjaka. Jedan od njih je pokojni profesor doktor Momir Macanović, koji je doktorirao u Londonu. Već u to doba na odjeljenju se radila biopsija bubrega, postojala je moderna dijagnostika i liječenje. Posebna pažnja je polagana proučavanju endemseke nefropatije, zagonetne bolesti bubrega ravničarskih posavskih krajeva Bosne. Na odjeljenju je radila dr Naida Brkić, ( koja je nažalost umrla mlada), inače ćerka tadašnjeg šefa Internih klinika prof.dr. Ibrahima Brkića. Šef Druge interne je u to vrijeme bio prof.dr. Zaim Filipović.

Doktorica Bašagić je imponirala svojim gospodskim, a istovremeno prijateljskim ponašanjem. Njena mirnoća i spokoj, način na koji je govorila, odavao je visoku intelektualku u svakom pogledu, i u pogledu znanja i u pogledu odgoja.

Inače je doktorica Enisa bila najmlađe dijete rahmetli Safvet bega Bašagića, velikog bošnjačkog i bosanskog pisca i intelektualca. Safvet beg je porijeklom od begovske porodice iz Nevesinja, koja se 1882 preselila u Sarajevo.

Prije četrdeset dana umrla je omiljena doktorica. Oslobođenje je bilo preplavljeno smrtovnicama velikog broja ljudi, uglavnom prijatelja, uglednih građana Sarajlija, koji žale za jednom danas tako rijetkom osobom, prije svega izvanredno dobrim čovjekom, a onda i vrsnom doktoricom, kojoj su se mnogi i poslije penzionisanja obraćali za savjet.  

24.09.2009.

U Sarajevu preminuo Prof. Dr. Dževad Softić

U Sarajevu je u 83-oj godini preminuo prof.dr. Dževad Softić. Profesor Softić je bio jedan od pionira sarajevske ginekologije, i veoma je zaslužan za razvoj ginekološke struke u BiH. Mnoge kolege, ginekolozi, i danas mu zahvaljuju na nesebičnosti, i na sposobnosti da im prenese svoje ogromno znanje (vidi Oslobodjenje-smrtovnice ).

 

Profesor Softić je bio veoma staložen i strpljiv, imao je tako neko ugodno držanje u kontaktima, po čemu ga pamtim još iz studentskih dana. Mnogima ženama je spasio život, zahvaljujući svome temeljitom znanju i savjesnom pristupu oboljeloj osobi. Sahrana profesora Softića će se obaviti danas, 24-og septembra, na gradskom groblju Bare.

26.08.2009.

In memoriam: Prof. Dr. Dubravka (Milana) Potkonjak

Preminula je Dr Dubravka Potkonjak. Još jedna osoba iz generacije veoma cijenjenih i uglednih naučnika i istraživača Medicinskog fakulteta u Sarajevu, iz njegovog zlatnog perioda, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dr Potkonjak je cijeli životni vijek provela na Farmakoloskom institutu pomenutog fakulteta, kao saradnica  svjetski poznatog naučnika prof. Pavao Šterna, a poslije u suradnji sa prof. Seidom Hukovićem. U to vrijeme na institutu se odvijala veoma intenzivna naučna djelatnost, te su publicirani radovi bili originalni u svijetu, naprimjer radovi o farmakologiji otrova pauka crne udovice.

Doktorica Potkonjak je bila primjer prave naučnice, koja se potpuno posvetila farmakološkim istraživanjima. Djelavala je kao tipična naučnica iz filmova, onako malo rastrešena, ali to joj je stajalo, bila je veoma prijatna i simpatična osoba.

Pomen u vidu čitulje (u Oslobodjenju) dali su studenti medicine, njene kolege, generacija 1956-1962, te ljekarska komora BiH. Medicinski fakultet, koliko sam ja vidio, se nije oglasio (neka me izvinu ako jesu), ali sam na nekim primjerima i ranije vidio da se lako zaboravljaju profesori prošlih generacija. Kao da medicina i nauka počinju od danas.

Zanimljivo je da postoje još dvije osobe sa istim imenom i prezimenom, jedna je neurolog u Zagrebu, a druga mikrobiolog u Novom Sadu.


Stariji postovi

Sarajevski medicinari,zlatna generacija
<< 03/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

Cemu ovaj blog?
Kako ste zadovoljni BH doktorima
Dovoljno su strucni,ali je organizacija zdravstva losa
Ne znaju dovoljno a umisljeni su da znaju
Vecina trazi novac, rijetki su posteni
Vecina su posteni, rijetki traze novac ili poklone
  
pollcode.com free polls







Otvaramo ovaj blog, mi studenti sarajevskog Medicinskog fakulteta, koji smo studij upisali daleke druge polovine sedamdesetih godina proslog vijeka.

Danas smo mi rasuti po cijelom svijetu, najvise nas je ipak u maticnoj zemlji i maticnom najmilijem nam gradu, nasem Sarajevu. Ima vec nekoliko godina kako se mi sastajemo svake trece subote mjeseca aprila, uvijek u drugom gradu lijepe nam Bosne i Hercegovine.

Lani je to bilo u Tuzli, ove godine ce biti u Gradaccu.

Pozivamo sve doktore te generacije da ucestvuju u radu bloga i salju svoje priloge, a na ovim stranicama ce dobiti i obavjestenja o sljedecem sastanku. Nije zabranjeno ni da se druge kolege javljaju.

Kolegijalni pozdrav od osnivaca bloga.

adresa za korespondenciju:letecihol@gmail.com
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
149011

Powered by Blogger.ba