Sarajevski medicinari,zlatna generacija

Ovo je blog bivsih studenata, a sada postarijih doktora medicine. Blog uredjuje mr.med.sci.,dr med.sci.Cengic dr Ferid. Adresa za korespondenciju: letecihol@gmail.com


19.05.2007.

U Domu zdravlja višak od samo stotinu zaposlenih

U organizaciji nase primarne zdravstvene zastite nista se nije promjenilo od komunistickog vakta. Gdje moze jedan da radi "sjedi njih pet", pa i oni sve jedan u drugog pogledaju nece li onaj drugi za njega sta uraditi. A neko im treba dati platu. Privreda jaka, ima para kolko hoces pa bujrum medicinari. Davacemo vama, stotinici ljudi, platu sve dok se ne zavrsi bolnica, pa makar to trajalo i deset godina.

Povod za ovaj komentar je ovaj tekst objavljen u "Nezavisnim novinama"

SANSKI MOST - Zbog neplaćenih dugovanja ambulantama Doma zdravlja u Sanskom Mostu drugi put u posljednjih šezdeset dana isključena je struja, bez koje su ovoga puta ostala i tri bloka ove zdravstvene ustanove.

Ovo je potvrdila direktorica sanskog Doma zdravlja Senada Biščević, koja je rekla da ukupna dugovanja za električnu energiju iznose oko 83.000 maraka.

"Imali smo čvrsta obećanja od strane Vlade USK da će nam pomoći u saniranju dugovanja, ali ništa nije ispunjeno", istakla je Biščevićeva.

Ona je kazala kako se ova ustanova zbog ukupnih dugovanja koja iznose oko 900.000 maraka nalazi u izuzetno teškoj materijalnoj situaciji.

"Zbog velikih dugovanja postoji mogućnost da nam uskoro ukinu vodu, kao i snabdijevanje gorivom za medicinska vozila", rekla je Biščevićeva.

Prema njenim riječima, ovakvoj situaciji doprinijele su dvije okolnosti, a to su višak stotinu zaposlenih radnika u Domu zdravlja te značajno umanjenje sredstava za finansiranje od strane Fonda za zdravstveno osiguranje ovog kantona.

Višak radnika je stvoren, kako je istakla Biščevićeva, primanjem u radni odnos medicinara koji se trebaju zaposliti u budućoj bolnici koja je još u izgradnji.

Z.Č. 18.05.2007 21:32

17.05.2007.

Malo uha, grla i nosa: o sinusitisu, akutnom i hroničnom

Sinusitis Sinusitis

Klikni na slikicu da vidis paranazalne sinuse ( preneseno sa web stranice Mayo clinic)

 

Iako nije moja specijalizacija, jeste izgleda moja boljka. Kad sam nedavno bio u Sarajevu žestoko sam se nahladio. Cijela desna strana respiratornog trakta mi stradala. Sinusitis, bronhitis, a vjerovatno i pneumonija (upala pluċa), ne odoh da se uslikam. U stvari ne odoh uopšte doktoru, u neka doba kad viđoh da je šejtan odnio šalu, kupih u apoteci (rekoh kako sam doktor) stari dobri Penbritin od 500 mg. Odmah prve noċi sam se žestoko preznojio i temperatura je potpuno spala i nije se više vraċala.

 Tako se dešavalo kod upale pluċa, prije ere antibiotika kod pneumokokne pneumonije nastupila bi nakon 5/6 dana visoke kontinuirane temperature, tzv. kriza. Pacijent još u bunilu bi se jako izznojio i onda bi temperatura naglo padala na normalu. To je bio znak da je bolesnik preživio bolest. Mnogi su međutim umirali od pneumonije prije nego bi dočekali spasonosnu krizu. Bio je to test izdržljivosti i imuniteta organizma. Preživljavaju samo najjači.

E sad da se vratim mom slučaju. Ja još uvijek imam još uvijek smetnje na desnoj strani lica i glave, boli me ponekad sa desne strane čela, iza desnog oka i oko jagodične kosti. Moguċe da se upala sinusa nije potpuno izliječila, nego da je prešla u hroničnu upalu. Možda nisam uzeo dovoljno jak antibiotik i koristio ga dovoljno dugo.

Holandski doktori ne preporučuju antibiotike kod akutnog sinusitisa. Ispitivanja su pokazala da je jednako brzo ozdravljivanje i kad se daju i kad se ne daju antibiotici. Otprilike svak skoro ozdravi bez ičega, za negdje četiri sedmice. Ako se veċ propišu, antibiotici se daju i tipa vibramycina ili Bactrim 10 do 15 dana. Ja sam eto koristio penbritin jer izaziva najmanje sporednih desjstava i najlakše se podnosi kod osoba koje nisu osjetljive na penicillin. I nisam ga koristio duže od osam dana.

Tako se ja danima kanim da odem kod običnog ili ORL doktora. Sve nešto kontam nije došlo dotle da mi kopaju po glavi, a nekog lijeka bez kopanja baš i nema. To mogu i sam. Te kapi za nos, te toplina, sve ti je to vodu vari, vodu hladi

Uvijek mi naumpadne operacija maksilarnog sinusa, koju sam gledao kao student na ORL klinici. Radio je to neki fini uljudni doktor stranog prezimena koje je počinjalo sa H, sve mi se čini Huterer, ali je on mislim bio na ginekologiji. Nema nigdje tog doktora kad ukucaš u Google.Ima Huterera, doktora ekonomije itd. i žive negdje vani, nema nijednog sa ORL ili Koseva.

Taj je ORL doktor H… bio specijalista za audiometriju. A kad sam ga ja gledao operisao je sinus kroz usta, kroz vestibulum ori, znači otvara se kost ispred prednjih gornjih zuba i prilazi sinusu sa donje strane, sa poda. Danas su te radikalne operacije rijetke na taj način, rade se endoskopski, ne razvaljuje se kost,ulazi se kroz prirodni otvor sinusa iz nosa, odstrani se sva sluznica sinusa i onda organizam treba da stvori novu, zdravu sluznicu da oblozi kostanu supljinu iznutra..

E jutros pročitah šta pišu o ovoj boljci, upali sinusa,na stranici Mayo klinike. Kažu treba čekati 12 nedjelja poslije preboljele akutne upale da se sve smiri, pa ako još ima smetnji da se javiš doktoru i to alergologu ili ORL doktoru zbog sumnje na hroničnu upalu.

Pošto meni nema još 12, nego nekih šest nedjelja, ostalo mi je još četiri sedmice da me sve prođe. Neċe valjda naiċi neka od komplikacija, spominju se gadne, te prodor upale u glavušu i meningitis, te prodor u očnu duplju, pa sljepilo. Neċe valjda. A dobra im je ova stranica stvarno, niko tako detaljno i lijepo ne piše. Pogledajte i sami sta o tome pise na webu klinikeMayo:.

Signs and symptoms

CLICK TO ENLARGE

Sinusitis Sinusitis

The signs and symptoms of chronic sinusitis are similar to acute sinusitis, except they last longer and often cause more significant fatigue. Chronic sinusitis usually does not cause fever.

The signs and symptoms of chronic sinusitis include:

  • Facial pain and pressure especially in the forehead, temples, cheeks, nose and behind the eyes
  • Difficulty breathing through the nose
  • Drainage of a thick, yellow or greenish discharge from the nose or down the back of the throat
  • Reduced sense of smell or taste
  • Nasal obstruction or congestion
  • Aching in your upper jaw and teeth
  • Headache
  • Teeth pain
  • Bad breath (halitosis)
  • Ear pain
  • Fatigue
  • Cough
  • Nausea
  • Sore throat

  

12.05.2007.

Odakle leševi za anatomiju?

 

Nedavno ovdje u Holandiji objaviše kako u Akademskoj bolnici u Leidenu nemaju više mjesta da smještaju leševe ljudi koji su svoje tijelo nakon smrti zavještali bolnici u svrhu učenja anatomije.

Imaju mjesta za samo 100 leševa, a sada godišnje dolazi oko 160 umrlih. Prosječno godišnje zapreme oko 80 leševa, a ove godine ih je neubičajeno puno. Tako je bolnica  odlučila da daljnjeg ne zaprima nove kandidate za očiglednu nastavu anatomije.

Baš sam se pitao kako na zapadu dolaze do leševa za anatomsku obdukciju, i mislio sam da je učenje više zasnovano na lutkama  I virtualnim preparatima. Međutim ne razlikuju se znači od načina kako smo mi u Sarajevu učili anatomiju.

Sarajevski anatomski institut pri Medicinskom fakultetu je bio veoma dobro organizovan i imao izvanredne anatomske preparate. Zahvaljujuċi profesoru Hadžiselimoviċu (vidi raniji post na ovom blogu) razvijena je prava "sarajevska škola" preparisanja, gdje su u nekim segmentima bili ispred mnogih zapadnih instituta, napr. kod preparacije mozga.

Leševi koji su dopremani u anatomski institute su čuvani u posebnim formalinskim bazenima u podrumu institute. Poslije nekog vremena oni su izgledali poput mumija. Studenti su secirali pojedine segmente tijela, pri čemu je to bio precizan hirurški rad, jer je trebalo ispreparirati i najsitnije nerve i krvne sudove.

U anatomiji je ljudsko tijelo podijeljeno na regije, od kojih svaka ima svoje ime i granice. Student bi na ispitu dobijao određenu regiju, koju je morao sam ispreparirati i prikazati sve anatomske detalje koje se u toj regiji nalaze. Neke su regije bile jednostavne, a neke su imale veoma komplikovane elemente. Na ispitu se izvlačio papir na kome je bila napisana regija koju student ima da obradi.

Obično je jedan leš bio rezervisan za ispite. Na njemu bi neke regije bile veċ urađene, a druge su ostajale da se urade. Sad je trebalo imati dobre špijune među studentima koji su skužili koje regije bi još mogle doċi u obzir na ispitu. Tako sam i ja bio upozoren da još nije urađena ingvinalna (preponska) regija, pa sam neposredno pred ispit još jednom protabirio ovu regiju, koja se zbog spleta živaca i krvnih sudova (canalis inguinalis) smatrala jednom od najtežih.

Ispit sam polagao kod pokojnog dr. Savkoviċa i upravo izvukao ingvinalnu regiju. Hairli je bilo, što bi se reklo, i sutradan sam mogao na usmeni. Usmeni ispit se polagao iz 12 pitanja koja su obuhvatala sve oblasti anatomije. Pri tome je ispitivač polazio obično od osteologije (nauke o kostima), kao najjednostavnije oblasti, a završavao na pitanju iz centralnog nervnog sistema (mozga). A nekad se kretalo obratno.Pri tome su na stolu pred ispitivačem postojali preparati određenih organa i student je na tim preparatima morao pokazivati dijelove tijela o kojima govori. Imao sam taj dan sreċe, ispitivač je bio dobrog raspoloženja i strpljiv, pa sam položio anatomiju iz prvog puta.

Odakle su dolazili leševi na anatomski institut nije bilo jasno. Kod nas živi nisu zavještavali svoje tijelo. Pričalo se da su tijela dolazila uglavnom iz doma staraca (napr. u Travniku) i da su to bili ljudi koji nisu imali nigdje nikoga da ih sahrani. Doktorica Secerov nam je prijetila:"Deco deco, pazite (da sta krivo ne presjecemo), dobicete fetus! (fetus je pobacena beba stara nekoliko mjeseci, i na njoj je sve tako sitno da nista ne mozes naci). O prepariranju leševa su se brinuli pokojni Luka i rahmetli Ibraga (vidi raniji post). Fine preparacije su radili doktori, asistenti instituta, koji bi se obično specijalizirali za pojedinu oblast anatomije, pa bi im taj rad bio osnova za naučne radove.

Pitam se i ovdje u Holandiji šta bude sa isprepariranim leševima kad se završi obdukcija, da li se oni sahranjuju pod svojim imenom i prezimenom i da li im se gubi svaki trag ako se kao anonimci spale u krematorijumu. 

09.05.2007.

Muke i dileme doktora u intenzivnoj njezi

Sinoċ prikazaše ponovo emisiju na evangelističkoj televiziji o Odjelu intenzivne njege Erasmus Medicinskog centra u Rotterdamu. Jedan novinar je pet mjeseci pratio događanja na ovom odjeljenju, ušavši tako u srž dramatičnih zbivanja i preživljavanja kako pacijenata i njihove rodbine, tako i doktora samih.

Poseban problem su pacijenti koji su zavještali sve svoje organe za donaciju nakon smrti. Ovi pacijenti dolaze ponekad u komi, koja je dugotrajna i nepovratna i onda se javlja nepodnošljiva dilema kako kod doktora tako i kod familije pacijenata.

Po holandskom zakonu organi se od pacijenta mogu uzeti u slučaju moždane smrti, znači kad je funkcija mozga nepovratno izgubljena, što  pokazuje ravna linija na elektroencefalografu. Dovoljno je da mozak bude pet minuta bez kiseonika pa da moždane stanice budu nepovratno izgubljene. U ovom slučaju disanje se može održavati vještačkim pluċima, a srce se može pokrenuti stimulacijom ili masažom. Srce radi dokle i vještačka pluċa. Međutim u slučaju isključenja vještačkog disanja, staje i srce i pacijent je onda stvarno mrtav.

Za presađivanje nekih organa je veoma važno da se organi od donora uzmu u stanju moždane smrti, ali još uvijek prisutnog  umjetnog disanja i cirkulacije. Tako se mogu iskoristiti pluċa ili pankreas. Opċenito važi pravilo da što kraċe vrijeme prođe od smrti do uzimanja organa, da je šansa da se taj organ zadrži kod recipienta (primaoca) veċa. Ako je neko potpisao da daje sve organe na transplantaciju, to znači da se je složio i s time da se uzimanje organa obavi i u stanju moždane smrti.

Međutim u praksi uzimanje organa u stanju moždane smrti nailazi na otpor kod članova familije koji bi radije da pričekaju da srce samo stane. Osim toga i zakon nije baš najjasniji za neke slučajeve, pa bi uzimanje organa u stanju moždane smrti možda nekada moglo koštati doktore tužbe za ubistvo. Čekati da srce samo stane nekad može jako dugo potrajati.

Vrhunac sinoċnje emisije je bio kada kod pacijentice u stanju moždane smrti nakon dugog vremena kome, porodica odluči da prekine sa umjetnom respiracijom. Cijela familija se okupila oko kreveta, neki drže ženu za ruku, plaču. Medicinska sestra isključuje aparat za disanje, vadi cijevi iz pluċa. Rad srca se prati na monitoru. Nakon minut vremena srce počinje da trepti i onda prestaje raditi.

Pet minuta treba sačekati da se uvjere da je smrt nepovratna. U isto vrijeme u operacionoj sali je sve spremno da se od preminule žene uzmu donirani organi. Takođe je u drugim salama na drugim lokacijama spremno za transplantaciju. Neka su doba noċi. Nakon pet minuta ulaze sestre u sobu gdje je familija i gdje je preminula. Izjavljuju saučešċe i onda brzom brzinom voze krevet u operacionu salu.

U sali su uspjeli uzeti srce, bubrege i jetru. Bubrezi ċe vratiti u život dva  bubrežna bolesnika, jetra ċe spasiti još jednog sa bolesnom jetrom. Srce ċe se moċi djelimično iskoristiti, koliko sam shvatio kod opekotina, ali nisam siguran da li za potpunu transplantaciju. Pluċa, pankreas i još jedan organ, ne stigoh čuti koji, se neċe moċi iskoristiti iako je žena sve organe donirala. To je moglo samo da je uzeto dok joj je još radilo srce.

 Malo strašna priča, zar ne. Dramatična. Ali toliko donatora čeka i ne dočeka da im se presadi nečiji organ i da nastave život. Malo je onih koji su potpisali da ċe biti komplet donatori, a eto i u tim slučajevima ne može im se ispuniti želja.

07.05.2007.

Otvorena internet stranica Naučnog kluba

Istina još je u izgradnji, ali imamo je! Veoma ukusnu i umjetnički urađenu stranicu uradio je naš uvaženi bosansko-holandski slikar, član kluba, Mirso Bajramoviċ.

Stranicu možete posjetiti na adresi: www.nauk.nl

05.05.2007.

Transfuzija krvi i Zavod za transfuziologiju u Sarajevu

Bloedende vinger

Maloprije slučajno naletih na emisiju o transfuziji krvi. To je bilo na programu SW njemačke televizije, koja pokriva jugoistok zemlje, saveznu državu Baden Wirtemberg, sa gradovima Stuttgartom, Heilbronom, Ulmom, Mainzom i drugima. Jedna lijepa pokrajina sa Švarcvaldom u leđima i Dunavom koji tu izvire, a onda protiče kroz Ulm.  

E u toj lijepoj pokrajini vrijednih ljudi prikazaše službu za transfuziju krvi. Ljudi moji dokle je ta tehnologija stigla. Sve usput prikazuju i slike od jedno pedeset godina unazad, pa upoređuju kako se prije radilo i kako sad. Prostorije Instituta u Ulmu i Mainzu izgledaju unutra kao svemirski brodovi. Sve automatizovano, sve obavljaju kompjuteri.Čisto, da čistije ne može biti, ljudi u zelenim mantilima, uredni. To je u stvari istovremeno jedna fabrika i  robna kuċa krvi. U pretincima hladnjaka stoje kese krvi sa različitim krvnim grupama, Rh faktorom, pa onda kese sa plazmom, sa eritrocitima. Posebni produkti za one opečene, za one anemične, za one unesreċene.

U početku se nije znalo za krvne grupe ( o njima vise ako kliknes ovdje ) , ni za Rhesus factor. Zato su mnoge transfuzije bile neuspješne. Takođe nije bilo konzerviranja ni čuvanja krvi, nego se krv davala direktnom transfuzijom, sa čovjeka na čovjeka.

Transfuzija krvi se sa uspjehom počela primjenjivati negdje od 1900-te kada je Austrijanac Karl Landstajner otkrio postojanje krvnih grupa. Tek tada je postajalo jasno zasto su mnoge transfuzije do tada uradjene bile neuspjesne. Najveċa iskustva su izgrađena u Prvom svjetskom ratu, kada je postojao ogroman broj povrijeđenih. Takodje su dragocjena iskustva iz Drugog svjetskog rata. Pravi zamah doživjela je transfuziologija osnivanjem Međunarodnog Crvenog Krsta (Križa, Polumjeseca). Službe ove organizacije su u mnogim zemljama preuzele ulogu dobrovoljnog sakupljanja krvi.

Danas postoje prave fabrike krvi. U njima se krv uzima od davalaca, testira na zaraženost (AIDS, hepatitis i druge krvne bolesti), a onda se krv prerađuje i izdvajaju njeni sastavni dijelovi. Tako se ne mora u svakom slučaju davati puna krv, nekome je potreban samo jedan dio krvi, naprimjer eritociti (crvena krvna zrnca), drugima samo plazma. Tako se štedi na trošenju krvi.

U našoj zemlji se krv daje dobrovoljno. Tako je i u mnogim drugim zemljama, pa i u Njemačkoj. U nekim zemljama se za datu krv dobija novac. Tako siromasi daju svoju krv onda kad nemaju šta da jedu. Da bi se ponovo dala krv mora proċi određeno vrijeme. Jednim uzimanjem uzme se nešto više od tri decilitra krvi. Čovjek ima oko pet litara krvi u svom organizmu. Veċi gubitak krvi dovodi do stanja šoka, a šok može biti smrtonosan.

Ja sam nekoliko puta davao krv. Jednom, dok sam kao mlad ljekar radio u Kiseljaku dao sam krv u pauzi posla I odmah nastavio raditi. Moram priznati da mi se je nesvjestilo. Organizam brzo nadoknadi volumen krvi, ali krv bude razrijeđena i onda nastaje podsticaj na jaču proizvodnju eritrocita, pa se za nekoliko dan njihov broj u potpunosti nadoknadi.

U Sarajevu je prije postojao Republički zavod za transfuziju krvi BiH. Bila je to jedna veoma respektabilna zdravstvena ustanova i ni po čemu nije zaostajala za svjetskim znanjem i opremljenošċu. Dugo godina na čelu ove ustanove je bio prof.dr. Midhat Haračiċ.

Zavod je lociran uz Medicinski fakultet, tu je prije bilo i odjeljenje za transplantaciju bubrega, a vodio ga je strogi prof. Boškoviċ. I ta je ustanova bila na dobrom glasu. Tu je i odjeljenje za vaskularnu hirurgiju. Za njega me vežu loše uspomene jer mi je u ratu tu umro sestriċ od posljedica ranjavanja na Markalama. Upao je u šok usljed gubitka krvi izazvanog presjecanjem a. femoralis, glavne arterije na nozi. Dok je došao do operacionog stola prošlo je puno vremena i ništa ga više nije moglo izvuċi iz šoka.

Ne znam u kakvom je stanju danas ovaj Zavod, u svakom slajučaju nema republički značaj jer nema ni republike BiH, ali se nadam da je sačuvao onu svoju urednost i da doktori i osoblje u njemu znaju ništa manje nego ovi u Ulmu i Mainzu.

Razvojem medicine pred ove zavode se postavljaju novi izazovi, jer se danas izdvajaju i uzgajaju takozvane stam ċelije, ċelije krvi koje su prethodnice zrelim krvnim ċelijama. Njihova upotreba trebala bi da pomogne u liječenju mnogih bolesti, napr. karcinoma.

Nazalost transfuzije krvi su cesto povezane sa fatalnim greskama, bilo pogrecno odredjenim krvnim grupama, bilo sa davanjem inficirane krvi. Tako su u februaru u Italiji nekoliko osoba u bolnici zarazili dajuci im krv zarazenu AIDS-om. O opasnostima i greskama pri transfuzijama prenosim ovaj clanak iz novine Danas vidiovdje) iz 2004-te godine

Skandalozna istorija upotrebe krvi

Od pospanosti do vrtloga emocija

  Momčilo B. Đorđević
Prošlonedeljno obelodanjivanje (s priličnom vremenskom zadrškom) skandaloznih događaja u Zavodu za transfuziju krvi u Beogradu, koji su doveli do prenošenja infekcije iz krvi obrađene u Zavodu na bolesnike primaoce, izazvalo je komešanje u javnosti i medicinskim krugovima, a naročito u Ministarstvu zdravlja. Neki naši transfuziolozi, kao što se moglo videti iz istrage, nisu cvećke, ali je pošteno reći da nisu ništa gori od svojih kolega na drugim poslovima. Oni su pravi pravcati izraz haotičnog i beskrajno siromašnog društva. Pored ostalog, složeni laboratorijski poslovi poput testiranja krvi na moguće prikrivene patološke uzročnike, po pravilu zahtevaju popriličnu koncentraciju, zdrav duh i sređen život odgovornih lica. Bacati drvlje i i kamenje samo na ljude koji su počinili proceduralne i tehničke greške nepravedno je. Država nosi svoj deo odgovornosti jer zna da se u gradu sa više hiljada žrtava AIDS-a, sigurnost krvnih elemenata i plazme mora proveravati najboljom opremom, pa šta košta da košta. Odgovornost države u ovom slučaju, zasniva se na nepoštovanju ili neprepoznavanju prioriteta u investicionoj politici kao i na beskrajnom trajanju reforme transfuzioloških službi započete 2002.
Ljudima koji provode dobar deo svog života za operacionim stolom, bilo da su hirurzi, poput sastavljača ovog štiva, bilo saradnici hirurga, noge se tresu kada im do ušiju dopre rika anesteziologa koji zahtevaju zaustavljanje operacije jer "arterijski pritisak pada, a srce izlazi iz sinusnog ritma." Hirurzi dobro znaju da do povišenog i optužujućeg tona anesteziologa, koji su po pravilu staložene osobe, nipošto ne bi došlo da hirurg u svojim namerama možda nije ispoljio preteranu ambicioznost (najčešči razlog) ili je, pak, potrošena sva krv koja je po prethodnom planu bila na raspolaganju. U jednoj velikoj bolnici, na primer, u kojoj se mesečno izvede u proseku oko 240 operacija na mozgu i kičmi, potroši se najmanje 26 litara krvi (mesec mart, u Institutu za neurohirurgiju u Beogradu). Sigurno je da se i bez nekih većih objašnjenja može shvatiti zašto su ljudi u bolnicama koje ne mogu funkcionisati bez stalnih količina perfektno proverene i "sigurne" krvi i koji direktno zavise od Zavoda za transfuziju, zainteresovani za njegovo besprekorno funkcionisanje.
Beskrajne akademske diskusije i rasprave o dobroj ili lošoj opremljenosti službi za prikupljanje i obradu krvi, trenutnim mogućnostima i zacrtanim potrebama, ucenjivanjima Svetske zdravstvene organizacije koja stalno cepidlači tražeći i požurujući reforme (kao da mi ovde nemamo o čemu drugom da mislimo) i još mnogo toga što dominira u rečniku birokrata, ljudima iz prakse izgledaju nestvarno.
Ako već želimo dobru transfuziološku službu - izgradimo je. Ko ne zna kako, neka pita. Postoje modeli koji u svetu godinama odlično funkcionišu i koji bez ikakvih obzira sankcionišu propuste u organizaciji službe i poštovanju procedure, kojih i u bogatom svetu ima napretek. Ništa ne treba izmišljati. Sve postoj na dohvat ruke, skupo je ali mi bismo to morali imati, makar ne organizovali ni jednu svetsku, naravno, glamuroznu sportsku, kulturnu ili bilo kakvu drugu manifestaciju.
Krv, njena boja, njen tok, ukus i toplina pri izlasku iz tela, kao i njen simbolički, pa i društveni i naučni značaj, u svakog instinktivno bude gotovo magične asocijacije i kompleksna i protivurečna značenja i osećanja. Ona i njena moć ne ostavljaju na miru ničiju maštu.Kada sa studentima medicine raspravljamo o razvoju medicinske misli i ljudskog duha, uopšte, često pominjemo stare Rimljane koji su mislili da čaša ili dve popijene sveže krvi jačaju telo, produžavaju mladost i leče epilepsiju, te su posle završenih gladijatorskih borbi u pravom stampedu kretali prema krvarećem borcu da bi došli do njegove krvi i njome, makar, samo namazali usta.
Istorija korišćenja krvi prepuna je improvizacija i skandala jer se po svaku cenu pokušavalo sa njenom primenom u lečenju raznih bolesti... U zimu 1667. nasilnik, pijanac i poprilično poremećeni čovek po imenu Antoan Moroa, doveden je na lečenje kod Žan- Basptiste Denia, lekara francuskog kralja Luja XI, budući da je ovaj važio za stručnjaka koji odlično leči sve vrste manije. Kao idealno lečenje , doktor je primenio transfuziju teleće krvi tvrdeći da ona smiruje bolesnike. To se pokazalo tačnim budući da je nesrećni bolesnik posle prve transfuzije postao mirniji, a posle druge, završio je svoj zemaljski život u potpunom i trajnom miru. On je postao deo istorije medicine, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što je njegova smrt dovela do rasprave o smislu transfuzije krvi kao postupka i do njene prve zabrane u 1670. Te godine, sličnom odlukom oglasili su se engleski parlament i Klemens X, tek izabrani rimski papa.
Tek 1900. otkriveno je postojanje različitih tipova krvi (austrijski patolog Karl Landstajner) tj. krvnih grupa, kao i to da transfuzija krvi nepodudarne krvne grupe po pravilu biva fatalna. Posle tog saznanja svima je odjedanput postalo jasno zbog čega je tako mnogo dotadašnjih transfuzija završavano pravom katastrofom po bolesnika.
Renesansa transfuzije nastupila je u Prvom i Drugom svetskom ratu, tokom kojih je krv prilično liberalno davana svakom ozbiljnijem ranjeniku. Međutim, svim lekarima je naknadno postalo jasno da je najmanje sedam odsto primalaca dobijalo žuticu. Broj obolelih od žutice još više se povećao tokom ratova u Koreji i Vijetnamu
Često se misli da u dobro uređenim državama sve mora funkcionisati besprekorno, pa i službe za transfuziju krvi, a da su propusti rezervisani samo za neorganizovane i siromašne sredine. No, izgleda da to nije baš tako. U 1970. Američki centar za kontrolu bolesti utvrdio je da godišnje umire oko 3.500 bolesnika zbog hepatitisa zvanog B, nastalog posle transfuzije. Naknadno otkrivenim "niti A niti B virusom" nazvanim virusom hepatitisa C danas je samo u Americi inficirano oko četiri miliona stanovnika, od kojih najveći broj posle transfuzije inficirane krvi.
U SAD je 1982. naslućeno da se krvlju koriščćenom za transfuzije prenosi neki nepoznati uzročnik koji izaziva brzo opadanje životnih odbrambenih mehanizama. Ništa nije urađeno, a kasnije se ispostavilo se da je to HIV, izazivač AIDS-a. Sličan skandal dogodio se i u Francuskoj gde je za samo tri godine, od 1984. do 1987. tokom transfuzija, virusom zaraženo između 6.000 i 8.000 ljudi. Od tog momenta posao prikupljanja, frakcionisanja i distribucije krvi postao je predmet zakonskih i političkih rasprava i nesporazuma.
Sudeći po podacima od 20. maja ove godine, u SAD je za godinu dana transfuzijom ubačeno 11.000.000 jedinica krvi ( jedinica pune krvi = 550 ml) u cirkulaciju tri miliona pacijenata- U svetlu ovih podataka moglo bi se pomisliti da postoje striktni standardi tokom procedure transfuzije. Međutim, prema pisanju najnovijeg New England Journal of Medicine, u praksi postoje opsežne varijacije o potrebi transfuzije, količini krvi koja će se dati, a i tome kako se vodi evidencija. U ovom časopisu tvrde da se "66 odsto transfuzija izvodi na neodgovarajući način".
Da je to tako svedoče i slučajevi iz Japana, Francuske i Danske u kojim je i pored primene najnovije biotehnologije došlo do nfekcije primaoca HIV-om. No, kada se tamo tako nešto desi onda se žrtvi ne daju mlaka i plačljiva obećanja već o svemu odlučuje, ako niko drugi ono sud. Kao što je ljudima koji prate događaje u svetu medicine poznato, u Japanu je žrtva infekcije HIV-om dobila kao odštetu 500.000 dolara, u Francuskoj je svaki od zaraženih dobio od 150 do 400.000 dolara dok je u Danskoj unesrećeni primalac zaražene krvi dobio čitav milion dolara.
U ovoj, našoj zemlji, bolesnici nisu dobro pravno zaštićeni i njihov se problem gubi u vrtlogu emocija, žučih rasprava i optuživanja, pri čemu politička opredeljenost menja dioptriju kojom se posmatra aktuelno stanje stvari. Beskonačna nadmudrivanja razlog su i neiskorišćenih sredstava Svetske zdravstvene organizacije budući da ona neće da da obećanih pet miliona dolara tamo gde nisu ispunjene njene preporuke za reorganizaciju transfuziološke službe. To što direktor Zavoda u ostavci izražava čuđenje tolikim interesovanjem javnosti za neiskorišćenih i tričavih pet miliona evra, ukazuje na pospanost u Zavodu i u državnoj administraciji. Kako izgleda prelaz iz pospanog u budno stanje pokazali su protekli događaji, a i prošlonedeljni stručni sastanak domaćih transfuziologa na kome su nedostajale samo partijske zastave.
Na pitanje koje je Alisa uputila mački: "Hoćeš mi molim te reći kako da se izbavim odavde", mačka je odgovorila, "To dobrim delom zavisi od toga gde želiš da ideš" (Iz "Alisa u zemlji čuda"od Luisa Kerola ) Autor je profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu

   

 

 

 

 

Sarajevski medicinari,zlatna generacija
<< 05/2007 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

Cemu ovaj blog?
Kako ste zadovoljni BH doktorima
Dovoljno su strucni,ali je organizacija zdravstva losa
Ne znaju dovoljno a umisljeni su da znaju
Vecina trazi novac, rijetki su posteni
Vecina su posteni, rijetki traze novac ili poklone
  
pollcode.com free polls







Otvaramo ovaj blog, mi studenti sarajevskog Medicinskog fakulteta, koji smo studij upisali daleke druge polovine sedamdesetih godina proslog vijeka.

Danas smo mi rasuti po cijelom svijetu, najvise nas je ipak u maticnoj zemlji i maticnom najmilijem nam gradu, nasem Sarajevu. Ima vec nekoliko godina kako se mi sastajemo svake trece subote mjeseca aprila, uvijek u drugom gradu lijepe nam Bosne i Hercegovine.

Lani je to bilo u Tuzli, ove godine ce biti u Gradaccu.

Pozivamo sve doktore te generacije da ucestvuju u radu bloga i salju svoje priloge, a na ovim stranicama ce dobiti i obavjestenja o sljedecem sastanku. Nije zabranjeno ni da se druge kolege javljaju.

Kolegijalni pozdrav od osnivaca bloga.

adresa za korespondenciju:letecihol@gmail.com
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
187547

Powered by Blogger.ba