Sarajevski medicinari,zlatna generacija

Ovo je blog bivsih studenata, a sada postarijih doktora medicine. Blog uredjuje mr.med.sci.,dr med.sci.Cengic dr Ferid. Adresa za korespondenciju: letecihol@gmail.com


05.07.2009.

In memoriam: Prof. Dr Branislav Banić

U Lozani je, u 93-oj godini preminuo prof.dr.  Branislav Banić. Profesor Banić je bio hirurg – urolog., dugogodišnji šef odjeljenja Urologije, Klinike za Hirurgiju Kliničke bolnice Koševo u Sarajevu.

Profesora se sjećam kao jednog od plejade tadašnjih poznatih profesora sarajevske Hirurgije (na kojima je počivalo BH zdravstvo), između ostalih profesora Kovačevića, Zdravka Besarovića, Midhata Prcića, profesora Kafke, Kretića, Tvrtkovića, Drage Pšorna, i drugih. Kod profesora Banića sam imao čast polagati predmet hirurgija.

U Sarajevu je profesor Banić stanovao u Titovoj ulici, u stanu kod kina Romanija (Imperijal). Kod ulaza je stajala ploča, u vidu male firme, sa njegovim imenom i prezimenom, i specijalizacijom koju je obavljao. Sjećam se da se u to doba mogao sresti u Titovoj kako vodi velikog psa (ili dva istovremeno, ako se dobro sjećam).

Dugo vremena, nakon penzionisanja,  profesor Banić je živio sa svojom suprugom i djecom u Švajcarskoj, gdje je u dubokoj starosti i preminuo. Kremiranje posmrtnih ostataka će se obaviti u Lozani 10 jula u 16 sati.

Preneseno sa mog medicinskog bloga http://sarajdoktor.blogger.ba/

14.03.2009.

Prof. Dr. Mladen Šćepović

U Sarajevu je preminuo emeritus profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu Mladen Šćepović. Profesor Šćepović je, dok sam ja bio student, bio šef Katedre za Histologiju i embriologiju. Pamtim ga kao visokog koščatog čovjeka, koji je bio dobar predavač i realan ispitivač. Mislim da je on posljednji profesor iz jedne generacije kada je Medicinski fakultet u Sarajevu bio jedan od najboljih u Jugoslaviji, a studenti sa sarajevske medicine su imali otvorena vrata u svim evropsikm državama, pa i šire.

Da napomenem da su u isto vrijeme kad i profesor Šćepović bili profesori Hadžiselimović (Anatomija), Švob (Biologija) ,Nikulin ( Patologija), Gaon (Epidemiologija), Pšorn i Huković (Farmakologija), Ciglar (Fizijatrija), i niz drugih poznatih, posebno onih za kliničke predmete.   

24.11.2008.

Iz istorije BH oftalmologije: Prim. Dr. Dragutin Hlubna

Rijetko je je neki doktor bio srastao sa nekim gradom, i neki grad sa jednim doktorom, kao što je to slučaj doktora Dragutina Hlubne i grada Mostara. Doktor blagog osmjeha, doktor na biciklu, doktor koji je 55 godina radio u Mostaru, a prije toga radio u poznatoj očnoj klinici u Bernu, gdje je mogao da je htio i ostati. Ali stvarno i ostati, imaju pisani dokazi za to, a ne kao neki naši današnji doktori u BiH uzdižu svoju veličinu time kako su oni mogli otići gdje su htjeli, a nisu htjeli ostaviti svoj grad i svoj narod, a u stvari jedino tu gdje su mogu egzistirati i prosipati svoje finte neukom narodu, jer im nema ko reći kako malo znaju.

Jednom prilikom sam sjedio na svečanoj večeri povodom skupa BH oftalmologa u Mostaru, bilo je to mislim 1980-te, ili tu negjde. Sjedili smo u sali hotela Neretva, Dr Djoko Obućina i ja (ja sam bio na specijalizaciji), a iza nas za drugim stolom Prof. Dr. Zvonimir Pavišić, dugogodišnji predstojnik Očne klinike u Zagrebu i do njega Dr Dragutin Hlubna. U jednom momentu se začu strahoviti tresak i lomljava. Kad smo došli sebi vidjeli smo da se veliki stakleni luster sručio između našeg stola i onoga za kojim su sjedili dr Pavišić i dr Hlubna. Ja onako izletih: “Neće grom u koprivu!” , našto mi Djoko reče :”Kako  ćeš im tako reći?”

Umjesto da ja pišem prenijeću ovdje šta je povodom smrti dr Hlubne napisao Dr Hasan Čustović, petnaest godina poslije smrti Dr Hlubne. Tekst je prenešen iz časopisa “Most” 2001 godine http://www.most.ba/05152/100.htm

 

Dr. Hasan Čustović, oftamolog
DOKTOR DRAGUTIN HLUBNA
Sjećanje na velikana


Prije 15 godina, 27. juna 1986. godine, Mostar se oprostio od svog velikana, jednog od najeminentnijih uglednika mostarske i bosanskohercegovačke medicine, primariusa dr. Dragutina Hlubne.

Rodio se 3. maja 1892. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Maturirao je 1912. godine. Studij medicine započeo je u Beču. 1914. godine je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i upućen na front u Galiciju, gdje je zarobljen od strane Rusa. U zarobljeništvu se dobrovoljno javlja u srpsku vojsku, u kojoj obavlja dužnost medicinara. Proživio je sve strahote rata na solunskom frontu i u Albaniji.

Studij medicine nastavlja u Rimu, a zatim u Beču, gdje je 1923. godine diplomirao. Disertaciona radnja mu je bila "Etiologija kroničnog uveitisa".

Sa liječničkom diplomom vraća se u rodni Mostar. Radi kratko vrijeme kao sanitetski oficir na aerodromu. Ubrzo iz Berna dobiva poziv da dođe na specijalizaciju, što, kao mladi liječnik, ne propušta.

Oftamologiju specijalizira na Očnoj klinici u Bernu kod prof. dr. A. Siegrista. U godišnjem izvještaju Univerzitetske očne klinike iz Berna iz 1926. godine vidljivo je da se u grupi liječnika kojom rukovodi dr Hlubna (Oberartz) nalazi i kasnije svjetski čuveni profesor oftamologije Hans Goldman.

Godine 1929. dr. Hlubna se vratio u Jugoslaviju sa uvjerenjem prof. A. Siegrista, direktora Univerzitetske očne klinike u Bernu, čiji prijevod doslovce glasi: gospodin dr Hlubna je bio više godina moj vjeran, savjestan i ispravan asistent i to od juna 1922. do marta 1923., radio je kao dobrovoljni liječnik, a od oktobra 1923. godine do oktobra 1925. godine kao plaćeni asistent te od oktobra 1925. godine do oktobra 1927. godine kao šef ljekara (Oberartz). Gospodin dr Hlubna pokazao se za čitavo to vrijeme kao ljubazan, vrijedan i vrlo revnostan asistent. Dok je bio asistent stekao je mnogo znanja na teoretskom kao i praktičnom polju okulistike, te ga sa punom savješću mogu preporučiti za šefa jedne velike očne klinike. Mi smo u Bernu vrlo nerado otpustili dr Hlubnu. Mi ostajemo i dalje veliki prijatelji i privrženici, isto kao što smo mu zahvalni za pomoć, koju nam je uvijek pokazivao. Za budući rad u domovini neka ga prate najbolje želje. Slične ocjene o stečenom praktičnom i teoretskom znanju, koje je pokazao na klinici za kirurške bolesti za dr. Hlubnu dao je prof dr. F. Quervain, na kojoj je također u Bernu dr. Hlubna proveo dvije godine.


Dr Dragutin Hlubna sa saradnicima i prijateljima

Dr Dragutin Hlubna sa saradnicima i prijateljima

I pored ovako visokih i najvećih ocjena njegova stručnog rada na klinikama u Švicarskoj dr. Hlubna se 1930. godine vraća u rodni Mostar, u njegove toliko voljene donje cerničke sokake.

Obavljao je niz dužnosti u Mostaru. Počeo je da radi kao gradski liječnik, liječnik u školskoj poliklinici, da bi kasnije prešao na rad na kirurškom odjeljenju bolnice. Bio je mentor - učitelj u mnogim medicinskim vještinama, bilo u konzervativnoj medicini, bilo u operativnim zahvatima, koje je sa velikim iskustvom vrlo vješto izvodio. Radio je operativne zahvate iz domena opće kirurgije, porodništva, ginekologije, pa čak nekad iz otologije. 1931. godine dr. Hlubna je postavljen na dužnost šefa očnog odjeljenja bolnice u Mostaru. Ovu dužnost je obavljao neprekidno do 1979. godine. Na svoj zahtjev nastavio je aktivno raditi na očnom odjeljenju sve do maja 1986. godine. Posljednji operativni zahvat učinio je 4.3.1986. godine.

U oblasti oftalmologije posebno je spretno obavljao plastične operativne zahvate na očnim vjeđama, licu i suznim kanalima, a bio je vrlo vješt u operacijama sive mrene i stanja povišenog očnog tlaka - glaucoma.

Vjerovao je u mlade snage, bio izrazito naklonjen da prihvati sve konstruktivne prijedloge mladih saradnika u modernizaciji liječenja. Nije priznavao "sukob generacija". Nije se nikad pozivao na svoje godine i svoje iskustvo.

Bio je čovjek širokog srca, blage naravi, inteligentan, obrazovan i vrlo skroman. Izrazito pozitivnim primjerom učio je generacije saradnika, a posebno kolege, o stavovima prema profesiji i ljudima. Svojim Mostarcima je u toku 2. svjetskog rata bio "doktor za sve", pa su mu se u svakom trenutku mogli obratiti za ljudsku i liječničku pomoć. Mnogobrojna su priznanja, koja je dobio za svoj pregalački rad. Rodni grad ga je odlikovao nagradama "14. februar", a 1982. godine je dobio nagradu ZAVNOBiH-a. Bio je nosilac Albanske spomenice, Ordena rada sa crvenom zastavom i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Sva ova priznanja prokomentirao je ovim riječima: "Činio sam samo svoju dužnost, ono što sam smatrao da treba da radim, ono za šta sam se opredijelio. Nisam smatrao da činim nešto naročito. Nisam mogao drugačije. Radio sam i radit ću do posljednjeg dana svog života, uvijek ono što mi nalaže savjest ljekara, što od mene traži moj narod."

 

12.11.2008.

Ortopedi, doktori sa čekićem i šarafima

Orto je na latinskom ispravno, pravo, normalno. Tako je ortoptika grana oftalmologije koja gleda da ljudi imaju oči koje gledaju pravo, da nisu herave, škiljave, razrooke, što reko naš narod (narodi). Ortopedija je ogromna grana medicine koja je izgleda nastala od ispravljanja krivog stopala. Stopalo se zove na latinskom pes (gen.pedis). deformiteti stopala su tako česti da je po njima cijela velika grana medicine dobila naziv ortopedija. Ortopedi ne ispravljaju samo kriva stopala, nego sve što je krivo u čovjeku, a odnosi se na koštani, vezivni i mišićni sistem. Pored stopala najviše ima deformiteta kičme (kifoza, lordoza, skolioza itd), pa nogu (o noge, x noge), pa ruku i šake, itd. Ortopedija je usko vezana sa traumatologijom, jer deformiteti često nastaju poslije trauma, lomova kostiju, itd. Traumatolozi operišu na vruće, spašavaju često život, a ortopedi onda na hladno gledaju da poprave posljedice traume. Često su traumatolozi istovremeno i ortopedi, i obratno.

U Sarajevu je dok sam ja studirao u okviru Hirurgije u staroj zgradi u kojoj je još i danas hirurgija ( ne znam ni koliko joj je više godina) u prizemlju jednog krila bilo odjeljenje Ortopedija. Na čelu odjela je bio profesor  Pšorn. Tu je radio i njegov brat, kao doktor. Imena mu se ne mogu sjetiti. Sjećam se i Mostarca profesora Milićevića.

 Hitna pomoć za traumatizirane je bila preko puta glavne zgrade Hirurgije u drugoj maloj zgradi, gdje je danas abdominalna hirurgija. U prizemlju je bila ambulanta za prijem sa prostorijom za gipsanje, a na dva gornja sprata su ležali polomljeni pacijenti. Tu je bila Traumatologija. Ljekarska soba je bila na prvom spratu u ravni ulice, a ambulanta je bila ispod ulice i njoj se prilazilo posebnim odvojkom puta. Iako pamtim neka lica doktora na traumatologiji, slabo se mogu sjetiti kojeg imena.  Bio je tu Dr Anđelić, dr Vranić (kasnije profesor i šef nove Traume), bilo ih je dosta. Ne znam da li je Ortopedija i Traumatologija bila jedno odjeljenje i jesu li imali jednog šefa profesora Pšorna.

Negdje početkom osamdesetih, od samodoprinosa Sarajlija, mislim, napravljene su nove zgrade Traumatologije (kod mrtvačnice – gluho bilo), odnosno Ortopedije (na vrhu bolnice Koševo iznad bivše Prve Interne).  U zgradi Traumatologije bila je na jednom spratu i Plastična Hirurgija, koju je vodio pokojni profesor Starović. Zgrada je bila super moderna, sa vrlo lijepo izgrađenim pristupom za kola, neposredno kod donje kapije bolnice. U toku rata na prvi sprat je preselila Očna klinika,. A u njene prostorije smještena je Ginekologija i porodiljstvo, čija je zgrada na Jezeru stradala i postala neupotrebljiva. Prije nekoliko godina u prizemljuje Traumatologije je ponovo otvoren Urgentni traumatološki centar.

Dok je Traumatologija sama od sebe nekako brzo propala (više gospodara), zgrada Ortopedije je dobro održavana i sačuvana. Na nekoliko spratova ima nekoliko različitih odjeljenja, kadrovski je dobro popunjena. Na redu je smjena generacija, jer dr Lazović, dr Jerlagić, Dr Dizdar, Dr Masak, Dr Kulenović, Dr Javorić itd, doktori rođeni u baby bum periodu, za nekoliko godina odlaze u penziju. Trenutno dr Ismet Gavrankapetanović, doktor srednje generacije, dobro vodi kliniku i pokušava je podmladiti dobrim kadrovima.

Meni je kao studentu ostao u sjećanju dr Pšorn, ne profesor, nego njegov brat, koji je izgledao stariji od profesora, a bio je asistent. Održavao je vježbe u jednoj sobi među onim ortopedskim pomagalima, nekim štakama, vještačkim ramenima i ne znam čemu sve još. Pušio je dok je držao vježbe, što je danas nezmislivo.

U Sarajevu je bilo, a i danas ima (na Mejtašu) dobro preduzeće za izradu ortopedskih pomagala, zvalo se Neretva . Tu su se uglavnom na socijalni recept dobijale štake, cipele po mjeri, i druga ortopedska pomagala.

Savremena ortopedija na Koševu ima i bazen i salu za fizikalnu terapiju. A meni je ortopedija uvijek bila nekako strana disciplina, doktori mi više ličili na mehaničare sa šrafcigerima i testerama, sa čekićima i bušilicama, nego na fine elegantne hirurge sa skalpelom. A važni su ortopedi danas kada nema puno onih sa strašno krivim stopalima, ali zato svi imamo kriva leđa.

U literaturi ima malo o kolegama ortopedima starije generacije. Zato bi molio kolege da svojim prilozima dopune podatke o doktorima koji su radili. Na internetu nađoh samo u Medicinskom arhivu publikovan članak ( u stvari samo naslov) 1979 god. Od strane doktora N. Milićevića, i to In memoriam, u čast rano preminulog doktora Dragutina Pšorna (1927-1979)

Sliku Ortopedije i njene doktore na p[roslavi 50 godina sarajevske ortopedije vidi http://www.healthbosnia.com/press/novosti/new086.htm   

.
03.10.2008.

Prof. dr. Vladimir Kojovic: Doprinos istoriji Bosansko-hercegovacke oftalmologije

Dobio sam e mail od moga kolege prof.dr. Vladimira Kojovica. To je u stvari pismo upuceno prof. dr Izetu Masicu koji je na proljetnom kongresu oftalmologa imao predavanje iz istorije oftalmologije u BiH. Pismo prof. Kojovica objavljujem u cjelini.

Feride
Nadjoh ovo sto si pisao, ...mozda  te moze interesoivati i ovaj prilog ( upucen Prof. Masicu, a i stampano u Arhivu)
Pozdrav Vlado


Poštovani prof. Mašić,
Sa interesovanjem sam saslušao Vaše predavanje iz istorije oftalmolgije koje ste održali na ceremenoji svečanog otvaranja Kongresa oftalmologa iz BiH.
Koristim ovu priliku da Vam kao hroničaru istorijskih dešavanja u zdravstvu iznesem nekoliko podataka koji su možda  značajni.


1. Sjedište Udruženja oftalmologa Jugoslavije  (UOJ) u periodu od 1984 do 1988 godine je bilo u Sarajevu . Predsjednik UOJ je bio Prof Dr Vladimir Kojović,dok je generalni sekretar bio Dr Ferid Čengić. 1987 godine je organizovan Kongres oftalmologa koji je održan u centru Skenderija , u Domu mladih i na Kongresu je učestvovalo 700 oftalmologa. U isto vrijeme je na Igmanu održan Internacionalni simpozijum o intraokularnim lećama. U vrijeme održavanja Kongresa i Simpozijuma na poziv predjednika UOJ organizovan je dolazak „ Project Orbis“ tzv leteće bolnice . Dolazak aviona na aerodrom Sarajeva je dočekan sa velikim interesovanjem. Skoro sva veća preduzeća, gradska uprava i dnevni listovi su se prosto takmičili kako da ugoste velika imena svjetske oftalmologije. Oni su doletjeli u Sarajevo sa avionom DC 8 koji je  bio preuredjen  tako da je imao kompletnu operacionu salu, sobu za oporavak pacijenata nakon operacije, sobu za očne preglede i malu biblioteku . Project Orbis je ostao u Sarajevu tri sedmice i za to vrijeme  je u avionu, na Očnoj klinici i Očnom odjeljenju Vojne bolnice operirano oko 100 pacijenata.  Članovi Orbisa su aktivno učestvovali u radu Kongresa, a učesnici Kongresa su imali priliku da posjete avion i da se upoznaju sa najnovijim tehnološkim dostignućima oftalmologije toga vremena.
 Druga posjeta Orbis Projecta Sarajevu  upriličena je dvije godine kasnije 1989 godine.  Tada su dosli veoma poznati oftalmolozi iz Hjustona Dr Bowes Hammil , Dr Steven Laukaitis i dr.,a pozvani su i poznati oftalmolozi sa podrucja Jugoslavije. Ovaj put je ova posjeta organizovana na drukciji nacin. Clanovi Orbisa su dosli bez aviona, a cijela je posjeta organizovana u prostorima Vojne bolnice Sarajevo. Sve operacije su bile prenosene TV sistemom iz operacione sale u salu za sastanke gdje su bili ljekari sa podrucja cijele zemlje i bila je omogucena   verbalna komunikacija sa operaterom u sali. I ova posjeta je privukla paznju javnosti, pacijenata i ljekara i dala je odlicne rezultate po broju operisanih i pregledanih pacijenata.
Kontakt izmedju oftalmologa iz Sarajeva i Orbisa se nastavio i kada je u toku rata grad krvario u opsadi  bez vode i struje, hrane , lijekova i kada je danju i nocu bio na udaru granata. U bolnicama je bilo veliki broj ranjenika a medju njima i onih sa teskim povredama ociju .Uputio sam  poziv Orbisu sa molbom da ,ako je moguce, pošalju u pomoć jednog vitreo-retinalnog  hirurga. Orbisovci su poslali Dr Roberta Butnera koji je dosao u vrijeme najzešćih bombardovanja grada i bolnica u junu 1993 godine. Dr Butner je ostao oko desetak dana u  Državnoj bolnici ( bivša Voja bolnica), pregledao je mnoge povređene, ali nazalost u to vrijeme, bez vode, bez struje i odgovarajuce opreme nije mogao uraditi neke slozenije operacije.
2. 1987 godine je organizovana  Jugoslovenska očna banka čiji je predsjenik bio Prof Dr Vladimir Kojović. To je bila prva očna banka koja je organizovana na području bivše Jugoslavije. Sjedište i prostorije  Očne banke su bili  u Vojnoj bolnici Sarajevo. Ova banka je imala  odličnu saradnju sa Lions Eye Bank lociranom u Hustonu (SAD). U više navrata smo dobivali rožnjače iz ove banke koje su zatim slane u Očne klinike Sarajevo, Beograd i Zagreb gdje su dobiveni materijali transplantirani bolesnicima. Ratna dešavanja su prekinula ovu aktivnost . U toku rata ( 1992 godine)je banka preimenovana u Očna banka BiH i tako registrovana. Iz nekih razloga je ta dokumentacija nažalost izgubljena.
3. Na inicijativu Prof Dr Vladimira Kojovića osnovano Odjeljenje za eksperimentalnu oftalmologiju pri Institutu za fiziologiju Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Šef Instituta za fiziologiju je bio Prof Dr Muhidin Hamamdžic koji je davao značajnu podršku radu Odjeljenja i sam učestvovao u svim projektima. Odjeljenje je okupljalo veći broj oftalmologa koji su bili zainteresovani za ovaj rad: Dr Sabahudin Hodžić, Dr Vladimir Stolić, Dr Ferid Čengić, Dr Petar Aleksić, Prof Dr Arsen Šurlan ( Elektrotehnički fakultet Sarajevo), Prof Dr Nebojša Đorđević ( Fabrika Lek ,Ljubljana), Dr Ibrahim Pačo , Prof Dr Slobodan Golubović ( Očna klinika Beograd)  i drugi i koji su zajedno sa fiziolozima : Prof Dr Muhidin Hamamdžić. Prof Dr Jospi Krnić, Dr Emir Duzić veoma uspješno radili na istraživanjima i realizaciji niza projekata koji su bili finansirani od SIZ-a za nauku, fabrike lijekova “ Lek” i dr.
Najznačajniji projekti su bili
1.       1979-1982. Istraživanje nekih aspekata funkcije oka i optičkog nerva u cilju obezbeđivanja  preduslova  za konstrukciju elektronskog oka (SIZ nauke BiH)
2.       1981-1983. Ispitivanje djelovanja  modifikatora autonomnog nervnog sistema na dinamiku očne vodice i intraokularni pritisak (SIZ nauke BiH)
3.       1981-1983. Doprinos  istraživanju  mehanizma nastanka eksperimentalnog glaukoma i mogućnosti njegove modifikacije pomoću  otrova  Latrodectus tridecimgutatus (SIZ nauke BiH)
4.       1983. Ispitivanje efekata lokalne aplikacije različitih koncentracija  Redergina na eksperimentalno izazvanu očnu hipertenziju (LEK)
5.       1986-1988. Ispitivanje mogućnosti primjene agonista i antagonista  alfa adrenergičkih i dopaminergičkih receptora u terapiji eksperimentalno  izazvane očne hipertenzije (SIZ nauke BiH)
6.       1986-1990. Ispitivanje  mogućnosti  primjene bioloških ljepila kod transplantacije rožnjače (SIZ nauke BiH)
7.       1987-1988. Predkliničko-klinička ispitivanja Redergina kod glaukoma (LEK)  itd
Ovo Odjeljenje je imalo zajedničke istraživačke projekte sa Institutom oftalmologije iz Londona (  Rukovodilac : Prof Dr  David Cole) i Institut za oftalmologiju “Helmholc” iz Moskve ( Rukovodioci:Prof Dr Jermakova, Prof. Dr Bunin). U više navrata su izmjenjene posjete naučnika iz Londona, Moskve, San Franciska  sa istraživačima sa naseg Odjeljenja. Publikovani su zajednicki radovi koji su objavljivani u časopisima Experimantal Eye Reasearch , Vestnik oftalmologii, Jugoslovenski oftalmološki arhiv i dr.
4. U Novembru 1992 godine je na inicijativu Dr Bakira Nakaša izašao prvi broj Medicinskog biltena Državne bolnice Sarajevo. Urednik prva dva broja je bio Prof Dr Vladimir Kojović ( koji je u to vrijeme  na osnovu rješenja Vlade BiH skupa sa Prof Dr A. Lovričevićem i Dr  Bakir Nakašem bio član Upravnog odbora Državne bolnice Sarajevo), a trećeg broja Dr Ler, sekretar časopisa je bila G-dja Nataša Filatov, bibliotekar. Ukupno su izašla  tri  broja  - novembar 1992 vol. 1, br. 1; oktobar 1993, vol.2, br. 2; juli 1994 vol.3, br. 1.( Sva tri broja se nalaze u biblioteci Opće bolnice „Prim Dr Abdulah Nakaš“ Sarajevo). Bilten je pripreman u prostorijama Državne bolnice a štapan je u štampariji lista „Oslobođenje“ koji je bio i sponzor tog projekta. U časopisu su obrađivane teme koje su se većinom odnosile na ratne povrede, medicinske doktrine iz ratne hirurgije, novostečena iskustva itd. Mislim da je to bio jedini medicinski časopis koji je izlazio u   to vrijeme.
 Izdavačka djelatnost:
a.       JUGOSLOVENSKI OFTALMOLOŠKI ARHIV: je počeo redovno izlaziti  od 1963 godine u Sarajevu. Dugogodišnji urednik ovoga najpoznatijeg oftalmološkog časopisa   na prostorima bivše Jugoslavije je bio Prim Dr Sabahudin Hodžić. 1989 godine su Dr Vladimir Stolić i Vera Kojović, bibliotekar Očne klinike Sarajevo izdali : Bibliografija-Jugoslovenski oftalmološki arhiv-Sarajevo 1963-1987   ( UDK 01 YU ISSN 0352-1125)
b.      Prvu knjigi oftalmologije na području RBiH je napisao Prof Dr Vladimir Čavka : Oftalmologija. Urednik je bio Prim Dr Sabahudin Hodžić
c.       Nastavnici Katedre za oftalmologiju  ( M. Bijedić, B. Mastilović, M.Miličević, S. Čupić, R. Alajbegović, Lj. Milanović i V.Kojović) su napisali knjigu za studente medicine: OČNE BOLESTI , “Svjetlost” OOUR Zavod za izdavanje udžbenika i nastavna sredstva, Sarajevo, 1982.
d.      Dr Vladimir Kojović i Dr Slobodan Purišić: Hirurgija-praksa ( Oftalmologija, Otorinolaringologija) Svjetlost, Sarajevo, 1984
e.       Vladimir Kojović : Farmakoterapija u oftalmologiji, Svjetlost, Sarajevo 1986. Ovo je bila prva i jedina knjiga iz ovoga područja na prostorima bivše Jugoslavije
 
 
 
 
 

11.09.2008.

Profesor Josip Gerc, izmislio uho, grlo i nos

Danas je trideset godina odkako je umro profesor Josip Gerc, bivši šef Klinike za uho, grlo  nos, ili ORL ( otorilolaringološke) klinike. Sjećam ga se iz studentskih dana, bio je pravi gospodin. Od poznatih specijalista ove klinike spominje se profesor Zarko Praštalo, Dr Ivo Herlinger, Dr Emilija Bac, ( prije dr-a Gerca),  a poslije njega  profesorica Rezaković, Dr Budai (šef audiološkog kabineta), dr Vobornik,  profesor Jurišić i mnogi drugi.Neki su postali legende, kao duhoviti karikaturista Chaki,a eto pravog mu se imena ne mogu sjetiti.

Vađenje krajnika, polipa u nosu, operacije sinusa, operacije uha, bijahu rutinske operacije, kao i danas. Ali bile su i veoma teške i komplikovane operacije raznih tumora u grlu, nosu, ždrijelu.

ORL klinika se nalazi i danas na istom mjestu kao i prije pedesetak godina. I nije se puno promijenila. Izmjenilo se hiljade pacijenata, promijenilo se desetine doktora i drugog osoblja. Krajnici su ostali i dalje, da se vade nego šta.

Sin profesora Gerca je profesor Vjekoslav Gerc, poznati internista, koji je nedavno otišao u penziju.

O istorijatu sarajevske ORL klinike vidi u clanku dr Tomic ovdje  

08.07.2008.

Umro prof. dr. Tvrtko Švob

  U Zagrebu je u 91-oj godini preminuo profesor doktor Tvrtko Švob, umirovljeni redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Profesor Švob je dugo godina bio šef katedre za Biologiju , za koji je predmet napisao i knjigu. Autor je velikog broja knjiga i naucnih i strucnih radova . Profesor Svob je bio veoma aktivan i u poznim godinama, pa je posljednju knjigu sa autobiografskim elementima objavio 2007 godine, u svojoj devedesetoj godini zivota.

Generacije koje su upisale medicinu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, među kojima sam i ja, sjećaju se ovoga temperamentnog čovjeka, koji je govorio zagrebačkim naglaskom, i koji se trudio da brucošima približi za ono doba savremena saznanja iz genetike i citologije. Često sam ga pominjao, jer je svoju seriju predavanja počinjao tako da bi na tabli nacrtao jednu malu tačku i pored nje veliki krug. Onda bi rekao da čovjek koji malo zna (ona mala tačka) ima mali kontakt sa neznanjem, i samim tim on ne zna kolik je ogroman obim njegovog neznanja. Onda bi objasnio onaj krug, to je čovjek velikog znanja. Njegov kontakt sa neznanjem je veliki i on zna koliko u stvari ne zna.

Ova opaska nije nikad aktuelnija nego danas, kad mnogi dobijaju diplomu, a da skoro ništa ne znaju, a onda se prave kao da sve znaju.

 Neka je lahka zemlja našem starom profesoru.

 

 

06.07.2008.

Vijesti iz medicine

Sve više “carskih rezova”

U Holandiji je saopšteno da je sve ucestalije poradjanje carskim rezom. Dok je prije dvadesetak godina  bilo svega 5% porođaja izvršenih na ovaj način, sada je to  15%, što znači da se svaki šesti porođaj obavi carskim rezom. U Njemačkoj je taj procenat oko 20%, a u Americi čak 30%.

Sve učestaliji završetak trudnoće na ovaj način se pripisuje sve starijem životnom dobu rodilja, povećanjem gojaznosti i nedovoljnog kretanja i gimnastike.

Povećana učestalost karcinoma jednjaka

Ovdje je prezentirano da pored drugih oblika karcinoma i jedan od za liječenje najtežih oblika, karcinom jednjaka, postaje sve učestaliji. Dok je prije deset godina od ove vrste malignog tumora godišnje oboljevalo oko 500 ljudi, sada ih oboljeva oko 1500.

Povećanje oboljevanja se pripisuje većoj upotrebi alkohola, posebno u kombinaciji sa pušenjem. Inače po broju oboljelih i dalje je na prvom mjestu karcinom dojke
13.04.2008.

Prof. Dr. Esad Ljubović

U Sarajevu je u 84-toj godini preminuo prof.dr. Esad Ljubović. Bio je doktor na Urologiji sarajevske koševske Hirurške klinike. Dok sam ja bio student dr Ljubović je bio docent, tada je šef urologije bio prof. Banić, a šef Hirurške klinike prof. Besarević. 

Prof. Ljubović je bio jedan od tihih, mirnih i veoma radnih i stručnih doktora. Bio je ljubazan i uglađen u ophođenju. Mislim da je fakultet završio u Zagrebu, govorio je kao Zagrepčanin. Njegova familija je ugledna begovska familija iz Ljubuškog. 

Profesor dr. Esad Ljubović će biti sahranjen sutra u Sarajevu.

 

13.04.2008.

Klinički centar Ljubljana

U “starom sistemu” i pored dvije dobre bolnice u Sarajevu, oni koji su imali mogućnosti su odlazili na liječenje i operacije u Klinički centar u Ljubljani. Pogotovu su  žene sa ginekološkim problemima, muškarci sa urološkim, odlazili u ovu ustanovu u Zaloškoj cesti. Ljubljanski klinički centar je imao ono što u Sarajevu ni tada, a ni danas ne postoji, a to je red, rad i urednost. Ne može se reći da u Sarajevu nije bilo dobrih ginekologa, urologa, itd. ali je samoupravljanje i naš mentalitet činilo da su nemar i nebriga većine poništavali nesumnjivi kvalitet pojedinaca. Uvjerio sa, se to na mnogim primjerima kod oboljelih iz vlastite porodice, za koje i danas mislim da su mogli biti spašeni da su bili u nekoj ustanovi gdje ima više odgovornosti.

Činjenica je da su mnogi u Ljubljani spašeni, ali da je mnogo više onih koji su imali toliko tešku i već razvijenu bolest, da im se nije ni tamo moglo pomoći. Ipak su tamo imali do kraja human i civilizovan tretman, da ne pominjem do savršenstva čiste prostore, posteljinu, hranu.

Dvije su me vijesti ponukale da ovo danas pišem. Prva je vijest o smrti direktora fabrike duhana Šefika Loje, koji je preminuo u kliničkom centru. Moja rahmetli profesorica biologije Sana Lojo, takođe je tragično završila u bolnici u Ljubljani. A evo pročitah da je u 84-oj godini preminuo i urolog Esad Ljubović. Njega sam prije trideset i četiri godine zamolio da mi potpiše odobrenje za odlazak mog rahmetli oca u Ljubljanu. Otac je imao inoperabilan karcinom mokraćne bešike. Doktor mi je nevoljno izašao u susret. Ljubljana nije pomogla mome ocu, ali je sve urađeno što je tada bilo u mogućnosti da se uradi.

Ranije je “socijalno” bilo mnogo jače nego danas i češće su slani ljudi na liječenje izvan Bosne i Hercegovine. Kome je zaista bilo potrebno, nisu se morale skupljati pare, kao što se to danas radi, akcijama preko novina (često zloupotrebljavanih), itd. Istina je da su više išli oni koji su imali dobre veze i više uticaja, ali je bila mogućnost da ode i “sitna raja”. Klinički centar u Ljubljani je iz čisto ekonomskih razloga rado primao bolesnike iz BiH, i ono što je tamo rečeno i urađeno je bilo na najvišem svjetskom nivou. Nije trebalo nigdje dalje ići. U ovu medicinsku ustanovu su na liječenje dolazili i ljudi iz mnogih drugih zemlaja, arapskih na primjer.

Šteta je da danas još uvijek ima potrebe da ljudi idu na liječenje izvan Sarajeva, a još je veća šteta da danas idu uglavnom oni koji imaju pare, ili jako dobre veze, a da je öbičnim” ljudima to postalo nemoguće.       

 


Noviji postovi | Stariji postovi

Sarajevski medicinari,zlatna generacija
<< 03/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

Cemu ovaj blog?
Kako ste zadovoljni BH doktorima
Dovoljno su strucni,ali je organizacija zdravstva losa
Ne znaju dovoljno a umisljeni su da znaju
Vecina trazi novac, rijetki su posteni
Vecina su posteni, rijetki traze novac ili poklone
  
pollcode.com free polls







Otvaramo ovaj blog, mi studenti sarajevskog Medicinskog fakulteta, koji smo studij upisali daleke druge polovine sedamdesetih godina proslog vijeka.

Danas smo mi rasuti po cijelom svijetu, najvise nas je ipak u maticnoj zemlji i maticnom najmilijem nam gradu, nasem Sarajevu. Ima vec nekoliko godina kako se mi sastajemo svake trece subote mjeseca aprila, uvijek u drugom gradu lijepe nam Bosne i Hercegovine.

Lani je to bilo u Tuzli, ove godine ce biti u Gradaccu.

Pozivamo sve doktore te generacije da ucestvuju u radu bloga i salju svoje priloge, a na ovim stranicama ce dobiti i obavjestenja o sljedecem sastanku. Nije zabranjeno ni da se druge kolege javljaju.

Kolegijalni pozdrav od osnivaca bloga.

adresa za korespondenciju:letecihol@gmail.com
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
187545

Powered by Blogger.ba